Thursday, April 30, 2015

Post title

Postoji. Postoji to nešto lepo u samoći okruženoj ljudima. U tom trenutku si zagonetka koju ne zanima da bude odgonetnuta. Ili odgonetka. Niz kratkih pogleda dok smišljam sledeću reč koju ću napisati. Osećaj povratka svojim korenima. Kao kad sam prvi put video svojim očima Dalmaciju.
I uvek ista pesma. Toliko različita. Svaki put.
Večeras je to hodanje u Memfisu. Nekom močvara i pustara. Meni je kamen moje kosti i pusta pučina.
Osećaj izmestenosti je izmešten. Ali na mestu u ovoj gomili. Divnih i ružnih.  Drevnih i nužnih. Lepih i kuznih. Onih koji se rimuju i onih koji ne. Kao pesma,svi se ponavljaju preda mnom. Nekad ih prezirem. Ali nikad napuštam.
Samo ne volim da me dodirnu.
Često im se divim. Češće im zavidim.
Jednostavno, ja sam uvrnuti lik u uglu.

Monday, April 27, 2015

Kesic vs Tijardović

Nije da me neko pita, al rekoh, aj da kažem. Čujem da se digla neka ujdurma nanovo oko Kesiceve autorske emisije.
Iskreno,njego fan nisam od početka. Simpatična mi je bila ta njegova nezrelost pre desetak godina, no danas nije. Imajući u vidu da sam nisam duhovit,nije na mestu da ga kritikujem na tom nivou.
No,mogu primetiti nekoliko stvari.
Prva,meni u oci ubadajuca, se tiče njegovog pristupa samom konceptu. Nemam problem sa kopiranjem. Samo napred. Ali znajući da postoje Stuart  (do nedavno ),Oliver i slični, ovo što sam video je prilično tužno. Naime,navedenu dvojicu je zabavno gledati bez obzira na pređašnje znanje o opisanom događaju. Najčešće ostajem informisaniji.
Što nas dovodi do sledećeg.
Koncept je iskopiran samo kozmetički. Ono što uzore čini satirom i cinizmom zapadne hemisfere je upravo prilično ozbiljan trud da se stvari iskopaju i izvedu na videlo,kroz prizmu zajebancije. A ovde se stiče utisak da ekipa osluškuje o čemu se cakula  po čaršiji, pa aj da to provucemo.
Da bismo došli do naredne tačke. Imamo kao alternativu Ivanović Ivana. On se uzima kao ozbiljna konkurencija. Možda sam prepun predrasuda, no meni je to samoobjasnjavajuce.
I naravno, malo studenta sociologije iz mene.
Kakva vlast,takva i medijska slika,a Kesic mi nekako savršeno pada u tetris.
Protoautoritarni sistem će uvek u pokušaju da anestetizira potencijalne pretnje koristiti šta ima na raspolaganju.
A budala koja pokušava da glumi Stuarta je dobrodošla dokle god ne dovodi ozbiljno u pitanje svoj opstanak. Tako takva vlast i može da opstane u prividu slobodoumnosti.
Drugim rečima, ako osećate smrad govana na štapu, nekritički satirični šou je razlog zašto vlast može da kaže da smrad nije dovoljan dokaz da samo sto nismo umazani govnima.

Thursday, April 23, 2015

Razgovor

-Zdravo Lepa. Sedi,naravno!
-Pa de si Sajo, u picku ga jebo! Sto godina.
-Evo me, idem na posao pa rekoh da popijem kafu. Noćna.
-Šta je,nedostajem ti,a? Haha,opušteno, imam ja za tebe drugarice.
-ma samo sam hteo kafu da popijem. Ali lepo je videti te,dakako.
-Ma Safete moj,prosiricu ja priču,ne brini!
-Nemoj da lupaš, što si kreten.
-picko,ne lupam ja. Secam se lako si plakao,ajde,slab si ti na mene.
-Hahaha,ma nisam...
-To što ovi ne znaju,ne znači ništa. Znam ja. Opet jebes a nezadovoljan si?
-Pa i n...
-Ajde znamo se. Pamet ti uvek kasni.
-Da...
-Nego,sad sam super,završavam Šta sam započela, ovo je samo da platim stan. Ti si još sa svojima? Nekad sam bas verovala u tebe. Sve to ti samostalan. A živiš sa svojima. Ajde bre Safete Sajo. ..
-Pokušavam, stvarno. ..
-ma šta pokušavaš
-pokušavam da ti kažem da mi nedostaje tvoj zadah ujutro. Jel mozes da mi dodaš beli šećer?

Wednesday, April 22, 2015

Zelim tako smesno malo

Mutnim pogledom od uzbudjenja gledam u tvoje nago telo dok bivas nadrazaj za sva moja cula. Usne mi se gotovo neprimetno razdvajaju. Vapim da osetim toplinu tvog jezika kako ispunjava moja usta. Prilazis, hvatas me pomalo naivno grubo za glavu, tvoji prsti prodiru do mog temena probijajuci se kroz polumokre vlasi skoro oprane kose. Znas sta zelim. Ali moja usta su sve suvlja jer ih ti natapas samo dahom i cekas. Cekas da otvorim oci. Tek kada se uveris da sam spremna da preklinjem pogledom,uradices sve. Znam to i cinim,jer mi jednom neko rece da se moras povinovati da bi vladao. Zabijas svoj jezik tako da mi se noge refleksno skupljaju,a vagina grci. Slobodna ruka ti lagano klizi i tvoji prsti uranjaju u mene.
Ne. Zelim da te sisam i gutam. Gledam te u oci dok se spustam. Uzimam ga u ruke,stezem i tako drzim dok punim usta jajima koja me bacaju na kolena svaki put kada pomislim na njih. Povlacim ti kozicu i oblizujem ga. Pogledacu te samo jednom i znaces da treba ponovo da mi pljunes sa visine u usta i zabijes ga toliko da se zagrcnem.
Opkoracujem te i sedam na tebe. Opkoracujem tebe i opkoracujem vreme.
Ne mrdam se. Samo se stezem jako,jako,jako i pustam. I opet... Kada pustim osetim tebe kako ga pomeras. Lizes prste i ubacujes ih u moje dupe,najpre jedan,pa drugi,pripremas me. Skidas me sa sebe,okreces i prislanjas samo glavic. Izdizem se na prste i namestam se. Ali ne. Ne jos. Ne jos. Ne. Sad.
Izmedju tvog palca i kaziprsta se nalazi moj klitoris. Lagano ga vrtis. Ritam kukova se menja naizmenicno. Najednom osecam ostar bol,traje delic sekunde,a onda zadovoljstvo. Siris mi guzove dok se ja stezem. Gledas.
I jos. I opet. I jos. I opet. Postaje ti sve kruci,kreces se sve brze i brze. Osecam kako pulsiras i pocinjes da svrsavas. Najpre u meni a onda ga vadis i pustas da se tecnost sliva sa korena ledja medju moje guzove.

Stavljam srce medju zube i grizem jako. Da zaboli. 

Tuesday, April 14, 2015

Draga ptičice

Draga mama

Najzad sam dobio olovku na poklon. Ovde je sjajno. Srbija je jedna divna zemlja. I sjajni su ljudi. Svi gledaju svoja posla, a kad im se obratiš, neverovatno su predusretljivi I preduzimljivi. Jedan čovek se ponudio da mi onaj paket koji sam dobio prošle nedelje, evo, još uvek ga čuva, ne da ni meni da ga vidim koliko ga čuva. Želim da znaš da je smeštaj sjajan, kao u botaničkoj bašti, ima zelenila, mahovine I faune u sobi. Brinu o nama. Kućepazitelji rade 24h, imamo I ketering, kao I ličnog bibliotekara.
Iako su ljudi voljni da pomognu, ovde su svađe veoma žustre. Neretko se razmenjuju argumenti, ali I noževi. Kao kod nas klikeri.
Mada, moram da priznam da mi je malo čudno kako im zakoni funkcionišu. Bilo bi mi logičnije da su me hapsili zbog kokaina koji sam koristio dok sam se družio sa ministrom pravde, nego zbog skidanja pornografije sa torenta. Ili kada sam bio sa onim malim što je pregazio onu devojku, pa njegov tata preko mene podmitio tužioca. Ja svima pričam ovde o tome zašto sam u zatvoru, niko mi ne veruje. Svi se krste. Ovde moraš da se krstiš sa 3 prsta. Ako celom šakom, onda te pogledaju čudno I malo grublje te prigrle za zid.
Počeo sam da učim jezik. Za sad ne znam šta tačno znače reči koje sam zapamtio, ali svi se smeju kad ih kažem, pa verujem da su psovke.
Imaju odličnu zdravstvenu zaštitu, sve je odlično. I kantina je odlična.
I cimeri su mi odlični.
Sve je odlično. Premijer im je najbolji. Da li si čula, mama, da on ne ide u wc? Za sad sam čuo samo da Kim iz Koreje, pričao sam ti o njemu I ovaj ovde premijer ne piške. Kim sigurno ne kaki, a za ovog ne znam.
I ljudi mu se dive I fizički I psihički. A I što ne bi. Ipak je postao premijer, a I visok je, naočit. Ovde ljudima ne smeta ni što je bio sa dve žene istovremeno. Liberalan jedan narod.
No, to sam hteo da ti javim. Ovde nema mnogo posla. Kažu da ću moći da vas sve vidim kada se završi suđenje.
Da li znaš da ovde zatvor postoji odmah pored fudbalskog zatvora?! Zamisli to!
Ali eto, ne mogu da idem na utakmice. Mada, mislim da ovde fudbal I nije nešto.
Nadam se da ste vi tamo dobro.
Pišem sledeće nedelje.

P.S. Vadi me odavde.

Monday, April 13, 2015

Kućepazitelj

Draga prijateljice

Moram ti reći da je bilo blago rečeno neverovatno iskustvo čuvati tvoj stan. Retko kada sam doživeo u životu vise iznenađenja nego u ovih par dana. Moji roditelji su me se odreklli, bio sam uhapšen 12 puta u 6 dana, od toga 4 u jednom. Bio sam osumnjičen za terorizam I raspirivanje verske mržnje, istovremeno od ateista države da sam radikalni vernik.
Umro sam, uskrsnuo, sve pre Uskrsa. I vozi dva auta istovremeno. Šmrkao sam platinu I imam rupu u sećanju od 4 sata.
Što se stanja u tvom stanu tiče, kokain ćeš lako usisati, čim kupiš novi usisivač. Draperije su pokrali cigani koji su mi prodali srebrni šaht za tvoj kauč (cena srebra je u rastu, uverili su me). Ali ne brini, prijavio sam ih policiji.
Ona povraćka na podu je delo tvog mačka. I to možeš sastrugati.
A za mrtvu prostitutku, oprosti. Prvi put sam nekome ubrizgavao heroin.
Izvini I za onu fleku iznad kreveta. To neću komentarisati. Stvarno ne znam šta se desilo.
Policija ti je zaplenila firmin kompjuter, kažu da je bilo nekih nelegalnih sadržaja skinutog pre 3 dana. Ne znam, bio sam pijan, pa ne mogu tvrditi da nisu bili u pravu.
Sve u svemu, bilo je super.
Vidimo se za 3-10 godina, svratiću ti na kafu.


P.s. Ako možeš, daj onoj gospođi sa kraja hodnika 100$, nisam siguran da li je zatrudnela.

P.p.s. I pošalji meni neki dinar, ova kantina je užasna.

Saturday, April 11, 2015

Korak u poznato

Bio je to jedan tužan dan. Jedan tužan čovek. Jedan tužan prizor.
Niko nije bio siguran o čemu se radi, ali je svima bilo jasno da je možda bolje ne pitati ga. Od onih situacija kada se tuga preliva iz očiju iako je pogled sakriven. Nije padala kiša. Kretao se neprirodno pogrbljen, kao da skriva I štiti nešto. Kao da prati nekoga. A istovremeno vuče za sobom.
Užurbana ulica se krivila oko njega, kao svetlo oko planeta. Nevidljiva odbojna sila.
Lutao je tako satima, naizgled besciljno. Izgledao je kao da mu se život dogodio. Onako, dogodio.
I došao je do kraja puta, do same ivice litice. Sam, ranjeni zaštitnik nečega što ne vredi štititi.
Ali njemu je to poslednje. Sve na svetu.
Otkrije urnu iz svog kaputa. 'Olga, ljubavi, stigli smo.', prozbori čovek I pomalo jezivo se naceri.
Palcem obriše svoju suzu sa posude I spusti je kraj nogu. Dublje se zagleda u horizont I poprimi miran izraz lica.
Napravi poslednji korak u poznato.

Thursday, April 9, 2015

Granica

Sve se vrti oko granica. Granica ograničava. Graniči. Razdvaja i spaja. Granica je tačka. Kraj i početak.  Granica je ono neshvatljivo i neuhvatljivo sto me goni da se ne osvrnem. Granica se dostize,ali ne prelazi. Kao balon u kom si zarobljen. Sto dalje ispružim ruku,to je granica bliža. Što sam joj bliži, to je beskonačno dalja. Kao poslednji sekundi poslednjeg sata u noćnoj. Kad znam da će prva stvar koju ću uraditi kada otvorim oči biti poljubac.

Sunday, April 5, 2015

Hrbska akcija

Davno beše kada sam se bavio nacionalizmom I egzotizmom. Imajući u vidu sopstveno gnušanje suočen sa terminom nacionalizam, u svim svojim bojama I krznima, davno sam otišao u pravcu egzotizma. Toliko da nisam siguran da li još uvek koristim egzotizam kao krajnju kritiku sopstvenog okruženja ili sam već počeo da prezirem sopstvenu zemlju. I tako, lutajući, plivajuć, da budem precizniji, po egzotističkim putevima, iskoristio sam ono najbolje od njega. Učio o 'drugima', tražeći najbolje u njima, pošto među 'svojima' nađoh skoro samo smeće. I naučio sam dosta.
Na žalost, etnički, ili uže, svest o svesti nas mešanaca koji to jesmo, me sve vise tera ka jednoj iskrivljenoj verziji rasijalizma. Naime, ukratko, rasijalizam je pseudo ili protonaučan pristup ideji da rasa kao inherentna karakteristika jedne proizvoljne grupe jeste hijerarhijski relativna u odnosu na drugu, jednako proizvoljnu grupu ljudi. Svi znamo za crnce, Jevreje itd. I bele kršćane.
Ali, o belim hrišćanima koji na tome insistiraju mogu krajnje stereotipno, bez trunke griže savesti reći po grupama sledeće: gomila idiota I zatucanih mozgova na tragu silikonske doline. Zašto, skoknite za Božić do crkve.
A sad da se vratim svojoj tezi o sopstvenom rasijalizmu. Dakle, mi iz mešanihz brakova, mi smo najbolji. Pogotovo mi koji smo na to ponosni. Što je sjebanija kontekstualna receptura, to smo superiorniji. Iz mog iskustva sa sličnima mogu reći da smo jednostavno prejebali sve što nam se našlo na putu. Bez premca svi koje sam upoznao su na neki neverovatan način izuzetni. Ne u stilu oblačenja. Naočarima. Novčaniku. Kao ljudi su izuzetni. Način na koji posmatraju svet, vreme kako protiče, principi I motivi koji ih gone I drže. Sve je potpuno drugačije od onih koji su ili asimilovani, ili utopljeni u momoetnicitet.
Tako da, proglašavam se prvim velikim vitezom Kruga Nacionalne Kopiladi.
Sledimo duh naših predaka, putujmo I plodimo na putu.
Moramo zaštititi budućnost naše dece I opstanak drugih rasa.
Sem policije.

Saturday, April 4, 2015

Kat

A ti si cura. Na kat od mene. Usnila u mene doma. Ka' san sam gleda' pituru. Virujen da virovala nisi da'š nać sriću sa Dalmatincen šta će otcijepit Vojvodinu. Bar na par dana. A možda skužiš da se možemo volit.
Bitno je to,virovat.
I poštivat'.
Ka' kurba nije.

Pikapolonica

Kad sam imao skoro petnaest godina, na televizoru sam video bubamaru. U Kopru poslednji put.
U Beogradu je nikad nisam video.
Večeras sam shvatio da skoro petnaest godina nisam video bubamaru na televizoru.
Tek sam sad shvatio da imam skoro dva puta petnaest godina.
A tek dva sećanja na bubamaru.

Thursday, April 2, 2015

Objava rata (10 mesečnih)

Gledam taj trotoar, ko da ga prvi put vidim. Razmišljam o gramatičkim greškama u svojim tekstovima, te vredi li pročitati Bukovskoga poemu nanovo, te ubediti iznova sebe da nisam samo lenj, već da nisam pravi pisac ako promenim I slovo u svom tekstu. Padne mi na pamet da radim u izrabljivačkom sistemu koji crpi sve što može iz tebe I maze ti oči. I zašto ja zaboga znam šta je Nikolić izjavio Kolindi danas povodom Vulinovog psihotičnog antiustaškog ispada iz kola Vlade, koja niko ne zna kuda idu, sem da kuda god, put se završava iznenada. Iako sam, jelte, svesno doneo odluku da vesti ne gledam vise.
I o Selakovićevom trabunjanju o potrebi da novinari ako dobiju neke informacije od značaja, ne dozvole sebi da to objave, no da daju to državnim institucijama, jer one najbolje znaju šta je za mene dobro da znam.
Padne mi na pamet njegova bivša devojka, hvala bogu sada sretna u Rusiji, kada je onomad zaposlena kao treći čovek u ministarstvu Pravde, oma postala clan ekipe za poglavlje 23. Izdržala cura nešto manje od godinu dana, odradila svoj deo posla. Ok, ne mogu reći da je bila dobra u tome. Ilil revnosna. Ali, bože moj, na vreme se povukla. Da je vise takvih, ko zna, možda bi to poglavlje I bilo malo  brže odrađeno. Ipak, ako od Hrvatske I Slovenije prepisujemo zakone, prevedene na engleski inače, to ne bi trebalo da bude toliko teško. Ipak jeste, kako stvari stoje. A možda je problem što je zakon o manjinama uglavnom napisan od strane Pavlovićeve. Što žena ne voli iste kao I Vulin. Uf.
No, trotoar u svim tim razmišljanjima I dalje tu. Proleti bus. Proleti mi scena pijane nepijane Ivane kako je sklanjam sa kolovoza posle godišnjice braka Petrane I Marka, I divnog poljupca posle toga. Baš lep. Govedo.
Flešbek.
I dalje sam zapravo na tom razmišljanju o implicitnom demantovanju samoga sebe I lenjosti Bukovskoga tipa. I o tome kako bi izgledalo da sve čitam kao Laki. Ili Šešelj.
U jebote, Šešelj!
Da. Znam da je vreme da ili izvršim atentat na nekoga u državnom vrhu, ili da idem odavde.
Da mi je neko pre deset godina rekao da ću sa Šešeljem deliti zajedničkog neprijatelja, reći da mu ne bih verovao je blago rečeno blago.
E to zameram.

Followers

Blog Archive