Ples

Voleo bih da plesem. Jer je to najblize igri sto mogu prici.
Voleo bih da mogu da se izgubim u pokretu kao sto cigru ne zanimaju strane sveta. Voleo bih da sa daljine u masi zavodim nju. Voleo bih da se predam vukovima oko sebe.
Voleo bih da pripadnem sebi dok nestajem pred drugima.
Voleo bih da se igram plesa.
Voleo bih da me muzika ponese.
Voleo bih da ostanem tu.
Voleo bih.
Tada.

Postojis

Ti si rezultat neproverene jednacine. Rezultat neproverene dvojbe. Ti si blagoslov I prokletstvo. Ti si najbolje sto su tvoji roditelji znali da urade. Ti si suma svih njihovih gresaka. Ti si njihov vrhunac. Ti si produzetak sa beskonacnim ocekivanjima. Ti si razocaranje. A najveci uspeh je sto si tu. Tome si jedini dokaz. Ti si barijera svima sem roditeljima. Ti si odbrana od svih svojim roditeljima. Ti si teret nikome sem svojim roditeljima. Ti si sreca. Ti si uvek tuga. Ti postojis.
Ti si samo broj. Ti si jedinstvenost. Nebitna. Jebiga.
Ti postojis.
Zar to nije tuzno.

Samo malo tise

Imam obicaj da sednem u neki od kafica da popijem kafu. Svaki dan. Prvo sa cime se suocim je muzika ili glasan glas sa radija. Ponekad sa glasnim ljudima. Nekad sam I ja onaj koji je glasan. Mislim da je to posledica toga sto ljudi misle da snaga glasa odrazava snagu argumenta ili reci koje izgovaraju.
Tako je I sa onim sto pisem. Kad citam u sebi, imaju smisao koji sam im namenio.
Sve dok se buka I tisina ne sastanu u sapatu.
Tad obratim paznju I na dah.