guilt

For decades now I battle with a very simple issue. How do I honor my existence? How do I honor people I view as crucial to the possibility of me writing this? And through my learning I encountered some people that ideology I subscribed to for the most of my life views as vile. I owe my existence to choices made by people like Stalin and Churchill. 

And I never liked Churchill, especially since I learned about the cost of WWII Indian territory paid. But that sacrifice gave my ancestors a chance. Among other people's sacrifices. 

That being said, as much as I find it conflicting I am faced with the reality that I feel grateful to Churchill for his choices. And guilt when I face the people of the Subcontinent. 

I'm inspired to hear that I made someone's life easier. 

Maybe my gratitude for the sacrifice inspires someone in that far corner of the world from mine. 

rođendan

Uskoro će biti tvoj rođendan. Šesti. Još uvek mi je teško da se pomirim sa time da nisi komad hleba koji ne razumem već osoba sa svojim mislima. Mišljenjima. Željama, osećanjima, radoznalošću, zaključcima, potrebama izvan osnovnih bioloških. 

Ovaj rođendan dočekujem sa istim strepnjama. Ali drugačijim pristupom. Za ovaj rođendan želim da ti dam aspiraciju za samostanošću. Želim da te naučim da mi kažeš ne.

Počeo si da treniraš džudo. Sad je to igra, ali vremenom će postati znanje kojim ćeš moći da povrediš nekoga. Bez obzira na razlog zbog kojeg povrediš nekog, ako tvoja mama i ja uradimo ono što je naš posao pravilno, nećeš se osećati dobro ako svoju veštinu upotrebiš. 

Ali treba da budeš jači od ljudi koji te okružuju. Mentalno više nego fizički. Svako može da stvori mišiće. Malo ko može da očuva karakter. 

Jednom kad izgubiš karakter i postaneš svestan da si izgubio svoje poštovanje, posvetićeš ostatak života kažnjavanju sebe u pokušajima da to vratiš.

I tu dolazimo do moje strepnje. 

Plašim se dana kad neću biti tu da te naučim nešto.