Friday, September 9, 2011

endorfin


Obozavam kada devojka nosi haljinicu do malo iznad kolena. Nisam ni bio svestan toga dok nisam ugledao prelepo stvorenje preko puta. Svetlo plava haljinica. Noge su svilenkaste, presijavaju se blago. Zbog toga ne mogu da odredim koja joj je boja koze. Oko mi nije bas najbolje ovih dana, pa me ubija svaki odsjaj. Izgledam uplakano konstantno. Ali ona izgleda savrseno. Citav utisak ne kvari ni torbica koja visi sa ramena i zaklanja pogled na njene grudi. Ima savrsene kukove, onako kako volim, blago rasirene, odaju savrsenu krivinu na savrsenom mestu. Malo je devojaka sa ovakvim zrakom kojim me privlace. Znam da bih joj najradije prisao, ali ce me pogledati sovinim ocima i zamoliti me da odem jer je plasim. Ne bih joj mogao ni zameriti. Ako nista drugo, onda bar zbog cinjenice da ima grudi kakve bih mogao ili sanjati, ili izvajati. Nikad me nije privlacila velicina preterano, vec oblik i odgovor na pitanje da li mogu da zamislim sebe kako ih dodirujem. Ova devojka nije ni svesna, nadam se, koje blago poseduje. Grudi pocinju ispod ramena, mogu da zamislim kako se razdvajaju pravilno par centimetara iznad one rupice koja razdvaja grudni kos od stomaka, i zavrsavaju se u luku svaka gledajuci na svoju stranu, sa bradavicama koje kada se nadraze cine sliku potpuno savrsenom.
Takve ih je grehota dodirivati, dovoljno je samo da ih gledam. Neverovatno je sto me ovakve stvari ne uzbudjuju kada o njima razmisljam iz ove voajersko romanticarske perspektive. Krenula je na moju stranu ulice, malo me je i sramota, pa skrecem pogled za sekund, paleci cigaru. Ah, hrabra je, nema nista ispod haljinice. Usne same po sebi nisu nista posebno, ali je boja intenzivna i bez karmina.
Dok prolazi oblizujuci usne, zamisljam kako njena krv stremi ka usnama, dok pogledom pratim zadnji deo haljinice koji leprsa pozudno. Ili se to samo meni cini. Vidim da je uzurbana. Nesto joj nije pravo.Haljinica i dalje oduzima dah. Pitanje da li sam jedini mamlaz koji je prati pogledom ne zasluzuje odgovor u trenutku dok pratim liniju njenih ledja koja se zavrsava tamo gde pocinje linija koja se stvorila u delu haljinice koji prolazi preko njene zadnjice, i nestaje tamo gde se noge vec poprilicno rastaju. Kosa joj je vezana samo delom, rep krece sa temena, dok je donji deo, onaj pozadi, slobodan. Prljavo plava kosa. Cini mi se da je farbana, mozda izvuceni pramenovi. Razmisljam da li da stanem koji sekund, jer cu pasti u iskusenje da je pitam za ime ako krenem odmah svojim putem. Ironicno, to je put kojim je i ona krenula. Ali, odakle ona moze da zna kako sam je gledao?!
Dok hoda, noge steze sve vise, ali ne kao da joj se piski, niti vestacki kao manekenke i pozerke, vec nezno, kao da i ona nekog posmatra iz prikrajka. Kako obilazim ljude, nalazim se sa njene leve strane, na metar iza nje, i vidim kako su joj se zarumeneli obrazi. Ispod vrhova grudi, primecujem prostor koji je ostao neispunjen njenim grudima. Bradavice su se raplamsale, nesto se dogadja. Skrece naglo u prostor izmedju zgrada sa desne strane i mahnito krece da kopa po torbici. Drugom rukom prelazi snazno preko stomaka i venerinog brega, stavljajuci dlan izmedju butina i dizuci jednu nogu u nazad, naslanjajuci se na zid ledjima. Ruka koja je u torbici nenadano pusta torbicu da sklizne sa nje, i vidim da je u pitanju cokoladica. Devojka u plavoj haljinici je toliko okupirana njome, da ni ne primecuje mene dok stojim na par metara od nje, nedefinisanog izraza lica. Primetila me je tek kada je uzela prvi komad...

Najnoviji Mars...

rodjenje


"Necu da izadjem! Zasto me terate odavde?! Tek sam se navikao! Jel ti pricam kineski?!!", mali decak je mislio u sebi dok ga je mama izvodila iz bolnice u kojoj se rodio pre samo nekoliko desetina sati. Njegova prva cetiri zida, koja mora da napusti tako rano. Poslednji pogled ka hodniku, pre nego sto ga mama ne iznese okrenutog ka njoj, sa glavom na njenom ramenu, u plavom cebencetu, svetle paperjaste kose koja deluje vise zalepljeno, nego da raste iz glave. Dok potpuno izbezumljeno urla kako se hodniku blizi kraj, nelagodu koju oseca zamenjuje postepeno novi oset, polako krecuci od nogu, preko jastucastih butina, slojevite guze, ledja poput Budinih i najzad glave kojom je prosetao prolecni vetric. Lepo je, toplo, svetlo... Sunce. Odjednom, urlanje prestaje, i decak zapanjeno gleda u rupu koja je do pre samo par sekundi bila hodnik, njegova cetiri zida, prva u zivotu. "Kako sada izgleda tamno!", pomisli decak, dok se mama zajedno sa njim okrece na desno, gde ulica poplocana starim kamenom nagrizenim vremenom i solju morskog vazduha. Sive stepenice koje decak vidi su sa leve strane ogranicene porodilistem iz doba Napoleona I, a sa desne strane starim aristokratskim kucama sa po jednim spratom i prelepim ulaznim vratima, karakteristicnim za mediteranske kuce, gde svaka porodica ima na okvirima vrata koji su kameni isklesane motive koji docaravaju status ukucana. Visina tih stubova u kamenu je pravo merilo vrednosti kuce. Mami su rekli da polako silazi niz stepenice, jer decakov vrat nije jos dovoljno jak da izdrzi cimatanje prilikom savladavanja stepenika. Ljudi koji prolaze oko njih ih pozdravljaju, blagonaklono gledajuci na novu pridoslicu, sa zeljama da poraste i bude stasit momak, sa puno cura oko sebe, i da mu bude mirno more uvek. Decak se tek rodio, a vec je bio predmet radosti mestana. Na gornjim spratovima zene su prostirale ves, dobacujuci novopecenoj majci i decaku koji je vec uhodan u ulogu sina, da je mali presladak, i da bi bilo dobro da mu puderom oblaze ranicu od pupcane vrpce, da se ne inficira. Decaka to ne zanima, zagledao se instinktivno u grudi devojke koja ide sa lepim momkom iza mame i njega. Pljuvacne zlezde su proradile i decak je poceo da balavi, sto je devojci sa lepim deckom bilo narocito simpaticno. Osmehnula se i u prolazu prstom presla preko decakovog obraza. Nije shvatila koliko ga je povredila. Ali, sada uz svu tu buku, koja je drugacija od one u porodilistu, gde se cula nepovezana dreka malisana koji su pokusavali da objasne svojim roditeljima i starateljima sta zele, zatim sunce koje je potpuno odusevilo malog decaka, nadolazi novi osecaj. Malo ga stipa za nos, opet onaj vetar koji je prosao kroz kosu, samo ga sad oseca svuda. Nos ga i dalje stipa, ali ne na los nacin. More! Slan vazduh! WOOOW! I neke belicaste fleke koje se njisu po ivici koja deli svetlo plavi gornji deo, i tamno plavi donji deo slike koja mu je pred ocima. Mama ga nosi i dalje, ali usporava na sekund. Spusta ga polako u nesto metalno, smrdi pomalo, ali je podnosljivo. Opa! Ljulja se,mama je sad ispred decaka! Opet neka cetiri zida, ali ovi nisu kao oni u bolnici. Ovi imaju mnogo manje prozore. I metalno je sve, osim ovog na cemu sedi, podseca ga na njegovo cebe. Sad mi je odjednom muka, i sve odlazi kroz te prozore, sve ide nekako tamo, u nazad. Decak je potpuno izbezumljen, jer ne moze da ustane, mora da lezi, a oseca kao da se krece. Mama mu spominje neki spacek. Ova soba je mnogo bucna. I vetar je opet tu! Ali kuda ide sve ono sa druge strane prozora?!
Prestao je da se tumba. Mama je opet nestala sa vidika, i dosla sa druge strane od one sa koje je nestala prvi put. Opet je decakova glava na maminom ramenu. Ali, nema vise one linije sto deli dva plava, niti onih ljudi, nema ni devojke sa lepim momkom, niti fleka na onoj liniji. Sad je tu puno neceg zelenog na dole, tamo gde se mamine noge zavrsavaju, slicno kao one stepenice, samo malo drugacije. Mama okrece decaka u pravcu u kom je i sama okrenuta, i nosi ga ka necemu sto prvi put vidi. Opet je tu neka rupa, kao ona koja je zavrsila hodnik u bolnici. Opet neka cetiri zida. Ne svidja mu se. Ne voli ovakve zidove. Ali, ne moze protiv mame.


"Ovo je tvoj novi dom...".

mahla

Magla budi emocije svaki put. Ni veceras nije neki izuzetak. Kriza za cigaretom, zaboravljenim porokom, se pojavila u trenutku. Decko je groznjicavo otvorio paklu, izvukao nikotinski stapic i otvorio vrata poslednjeg bastiona slobode svakog pusaca i nasao se na terasi. Magla... Vise refleksno nego svesno, kliknuo je na veliko W dugme sa leve strane nove elektronske igracke. Masio se za upaljac, presretan sto se setio da napuni svoj najdrazi accessory, dok je uzivao u nedostatku vetra koji bi rasterao maglu nad gradom. Ali, vecerasnja asocijacija na detinjstvo i lepe trenutke adrenalina dok se krece kroz ulice Silent hilla je zamenila nova drhtavica. Iz telefona je kroz aplauz krenuo poznati zvuk akusticne gitare, pracen stihovima koji su obelezili jedno leto. Pesma koja se zaletela u decka. Decaka koji se zaleteo. Secanja proistekla iz tog zvuka vratila su decaka u toplo julsko leto, kada se cinilo da je ta pesma savrsena za trenutke provedene na terasi, jer je trajala tacno koliko je decku bilo potrebno vremena da popusi camel. Setnja po kraju je ozivljena u toj pesmi, u snu malog decaka, dok je jurila slika ozivljenih stihova u olicenju suknje koja se zadize i sveta za dvoje ogranicenog beskrajnim. Kako je samo blesav bio taj decak pred devojkom koja je bila vragolasta onako kako on voli. Vezan njome svojevoljno, maglovito ne pokazujuci svoja osecanja, krio je svoje zelje, iako ih je izgovarao. Nije mu zao sto je pustio da oslusne njegovo srce. Ali, pesma je ostala njegova najcuvanija tajna. Tajna koja je cuvana tako dobro da je i on na nju zaboravio. U snu je ulazio u nju. Dugo se pesma nije vracala. Ali veceras jeste. Osmeh na licu decka je ubrzo nestao, jer se cigareti blizio kraj. Uz jak ritam, stihovi "...crash into me..." su oznacili zavrsetak slideshow-a u njegovoj glavi i decak se povukao nazad u svoju sobu...

kako objasniti poljubac?


Kako objasniti poljubac? Tacnije, kako objasniti "romanticni" poljubac? Do neke petnaeste godine nisam ni znao sta je to romanticno u njemu. Ili tacnije, sta ga cini romanticnim. Bilo je poljubaca filmskih i pre petnaeste. Prvi poljubac se desio sa devojcicom, sa Floride, rodjene u Rumuniji, od oca Albanca i majke ako se ne varam Eskimke, ili Mongolke. Ovih dana volim da mislim da je Eskimka. Imao sam devet godina, bilo je leto, i zajedno sa sestrom i mamom sam cekao starog da se vrati sa puta da se ukrcamo na njegov brod. Tih nedelju dana na Cocoa beach, u tom prelepom hotelu sa najodvratnijom picom ciji je kecap bio boje identicne onoj na mozaicnim flekama na tepihu, nikad necu zaboraviti. Kada se sidje stepenicama, naravno, sa crvenim tepihom, sa leve strane se nalazi automat sa instant sendvicima, cokoladicama i mojim arhineprijateljem po majci, svim vrstama coca-cole. Iza tog automata se taj poljubac desio. Gabriela, tako joj je bilo ime. Izronio sam iz bazena, svi su me zvali "delfinom", buduci da sam bio dobar plivac, i rekao Gabrieli da je volim. Znali smo se 4 dana. Bila je to luda ljubav. Ona je bila neznatno visa od mene, punija, imala je i obline. Sada nisam siguran da li je to bilo zbog sala, ili je zaista bila zrelija. Imala je trinaest godina. Osmehnula mi se i rekla mi da je pratim. Nije mogla da se krece brze od mene, s obzirom na to da sam bio okretan, kompaktan i poprilicno jak za svoje godine, cega se stari jos uvek sa setom priseca. Mama godinama nije htela da me pogleda jer sam po njenom misljenju licio na odranog zeca. Sada me drage volje gleda. Sto verovatno znaci da bi trebalo da ponovo krenem da se bavim nekim sportom. Punacka Gabi je dotrcala do automata sa snack foodom i povukla me za ruku ka sebi. Sagla se malo i poljubila me. Ostao sam u soku, ali snisam hteo da stanem sada. Ali onda je usledio ledeni mlaz preko ledja kada sam osetio njen vlazni, uski, spicasti, ljigavi jezik u svom zelucu. Uplaseno sam pobegao sa mesta zlocina i nisam se vise javljao. Mama se plasila da ce pokusati da nas kidnapuju kada je Gabrielin otac prisao sledeci dan i pitao nas da li bismo se pridruzili njegovoj familiji na veceri u nekom restoranu. Nisam smeo da kazem mami da znam zasto nas zovu.
Prosle su godine od tada. Ove godine ce dvanaesta otkad se sve to desilo.
Dugo sam svoj stav prema poljupcu bazirao na tom neprijatnom iskustvu. I dugo sam krivio Gabrielu zbog toga. A onda sam i ja dosao u tu famoznu trinaestu.
Arse mi je prisao jedan dan na izletu sa skolom i rekao mi da se svidjam Kristini. Kristina je visoka, skladno gradjena, prelepa, zabavna, uzasno popularna i smesno izgovara slovo T. Trenira atletiku. Ja treniram karate. Svi mi se smeju zbog toga i govore mi da sam picka. Lea i Jana se druze sa Kristinom, i one takodje prenose Kristini da se svidja meni. Ali ja to nisam rekao. Iskreno, nisam video poentu. Iako jeste.
"Sto neces da je poljubis? Vidi je kako je slatka! Nista ti nece biti!", rece Arse ispred moje zgrade kada je prosao prvi mesec Kristinine i moje veze. Nisam znao sta da mu kazem. Nisam smeo da mu kazem zbog cega necu. On koliko mi je bilo poznato nije imao devojku sa kojom bi se ljubio. Nije znao kako je to odvratna stvar.
Kristina je nosila moju plavu jaknu, koja je spolja izgledala kao najobicnija kosulja. Obozavao sam je, jer su ljudi u skoli mislili da mi nikad nije hladno. Bila je prelepa, kao i uvek. I danas je. Poljubio sam je. Ali nista nisam osetio. Ona jeste, to znam. Bila je zrelija od mene. Ja jos nisam bio spreman za to.
A onda sam poceo da gradim poljubac koji sam trazio. Tu dinamiku zanemareno ispucalih usana, silu kojom stezem curu oko bokova, toplinu kojom kupujem njeno telo, brutalnost kojom jezikom krsim svako njeno "ne" i teram je na svoju stranu. Sve su to samo delici mozaika.
I dalje to nije bilo ono sto sam trazio.
Ono sto je mene zanimalo jeste ta romanticna komponenta. Sta dobar poljubac cini romanticnim. Ne sta romanticni poljubac cini dobrim. Zasto ljudi ostaju zajedno i kada magija iz poljupca nestane, ili se promeni?

Nasao sam taj poljubac. Zao mi je sto nisam ostao dovoljno dugo uz njega da magija nestane. Ili se promeni.

ona drhti


Kroz prozor se vide oblaci koji ne deluju kao da ce se razici u skorije vreme. Kisa lupa o prozor u nejednakom ritmu, ali ne kvari dozivljaj muzike koja dolazi iz stuba u uglu sobe. U dilemi sam da li da pojacam i zabodem se u jastuk, ili da se masim knjiga koje me tako dugo cekaju. Mogla bih i da masturbiram, ali me vreme ubija u pojam. Ne znam sta cu sa sobom. Mrzim dane kada se noc ne razlikuje od dnevnice. Ali kisa deluje primamljivo, romanticno, vlazno, za ljubljenje, za onaj dodir ispod suknje i majice. Oduvek su mi se svidjale njegove ruke. Zao mi je sto ih nije upotrebljavao cesce. Zelela sam to, znam da je i on. Pitam se sta radi…
Treba mi cigara. Pojescu i cokoladu. Neka kazu da sam debela! I neka sam! I dobro mi stoji…
Zasto mi dodje da se rasplacem svaki put kada vidim upaljac koji mi je on dao? Kako posle toliko vremena i dalje ne mogu da prebolim te lepe uspomene? Progutacu suze i popusiti cigaru. Mozda ce mi sad prijati jos vise, ovako pomesana sa suzama. Kao san, lakse dodje kada sam uplakana.
Mobilni mi je zazvonio i tako me mrzi da dodjem do prokletinje, ali je osecanje koje me preplavi, ta doza endorfina koju moj mozak ispusti kroz moje vene kada vidim da me neko trazi, prosto previse primamljiva da bih mogla da se ne pomerim do mobilnog. On je! Sta sad?!
Da ga zovem!?
Sta me uopste cima?!
Zvacu ga!...

Sa druge strane se cuje samo kisa. Derem se na njega, nisam sigurna da me cuje. Ali, javio se sigurno sam. Da nije ispred?
Prilazim prozoru, i vidim lokvu krvi kako se sliva nekud zajedno sa vodom.
On je!
O jebem ti, sta se sad desilo?! Sta je kreten uradio?! Potukao se sa nekim?! Zasto je kod mene dosao? Ima toliko boljih opcija! Ima i blizih ortaka! Misli mi samo prolecu kroz glavu ne stizuci ni da se zavrse dok silazim trceci ka ulaznim vratima svoje zgrade. Otvaram teska drvena vrata i vidim njega sa umornim osmehom, dok desnu ruku drzi ispod jakne, oslanjajuci se levim ramenom na zid. Posegla sam ka njegovoj jakni, da vidim sta mu se desilo, ali je nemo odgurnuo moje ruke levom, koja je bila do tada spustena, krvava. Iako se videlo da ga boli, nije nestao osmeh, niti je prestao da me gleda u oci. Sve dok ruka najzad nije izasla iz okrilja jakne. Srce u saci je jos kucalo dok je padao na kolena…

on drhti


Drhtim ceo. Nisam siguran da li je to zbog ledene kise koja mi svakom kapljicom reze lice, ili zbog treme koju osecam dok se krecem ka poznatom mestu. Ne osecam ruke, a polako gubim osecaj u noznim prstima i strahujem od momenta kada ce taj otudjeni osecaj zameniti uzasni vlazni bol u celom stopalu. Tako zalim sto nisam otisao ni jednom na rehabilitaciju kad su mi govorili da je pozeljno ako ne nosim gips. I uvek je isto. Ne mogu da izbrisem glupi kez sa usta dok se prisecam svega sto se nekad desavalo u sali. Odmazde, osvete, praznjenja besa i frustracija koji su se nagomilavali tokom nedelje, sve se koncentrise u moju pesnicu, i taj osecaj moci kada se iznova iznenadim koliko bola i tudjeg besa i frustracija mogu da podnesem, bez proizvodjenja novog osecaja nemoci koji taj bes prati.
Velika kap vode, skoro kao mlaz, srucio se na moju glavu. Iz meni nepoznatih razloga sam refleksno levom rukom posegao ka temenu, iako svestan da mi je kosa potpuno mokra postala u poslednjih 10 minuta koliko hodam naizgled besciljno, sa iskrenim, ali polusvesnim kezom na licu. Kroz glavu mi prolazi slika njenog lica kada i ako me bude videla. Znam da osmeha nece biti, nikad ga nije ni bilo. Ali nece biti ni ostrih reci, koje sam ostao duzan. Znam to jer je osveta ono sto zelim! A osveta nikad nije bila casna za mene. Tako niko nece dobiti ono sto zasluzuje. Ostajemo na statusu quo. Ali, dragocenost koju nosim sa sobom da bih oprao svoju savest, donosi meni zadovoljstvo, a njoj trag necega sto bez mene ne bi mogla iskusiti nikad.
Nije mi vise bitno ni da li ce ona shvatiti sta je to, niti da li ce znati da ceni istoriju i znacaj tog komadica neceg velikog. Bitno je da ja znam sta sam dao, cega sam se odrekao zbog nekog kome sam bitna nebitna figura. Simbolicki interakcionizam iz prve ruke.
Kisa odbija da revidira svoj nemilosrdni napad. Uslovi u kojima sam su krajnje nefer. Pat pozicija, opet status quo. Sta god da kazem, koju god ponudu da dam, znam da me niko nece saslusati. Kisa nece prestati da pada samo zato sto ja to tako zelim. A meni se bas inati. Znam da sam tek prelezao grip, i da pusim previse, i da me potpuno mokra jakna sa dvostrukim slojem nece spasiti od nove prehlade, kao sto ni stotine momaka poput mene jakna nije sprecila da zivi izgore u napadima napalmom, iako je fire proof. Kako na kisu da budem ljut?
Ako joj se sad zamerim, sledece izlivanje Dunava i Save necu preziveti. Mozda je tako i bolje. Ako sam vez izdao porodicnu tradiciju i odbio poziv pomorca, red je da umrem casno, vodom odnesen, zar ne?
Ah, ove misli me podsecaju na morbidne razgovore o nedolasku na sahrane. Dobro je sto sagovornik iz te situacije ne moze da mi cita misli. Verovatno bi se naljutio.
Uskoro ce taj trenutak, kada moram da predam svoj dragoceni tovar. Momak koji je prosao pored mene sa leve strane, nije prestajao da bulji u moje medjunozje. Ok, znam da statisticki, gay momci gledaju najcesce u predeo prepona
, ali ovo ni na koji nacin nije odavalo utisak prokletog "svidjas mi se" pogleda, vec vise "jesi li se ti to upis'o, b'ate?!". Zastajem da pogledam, indiskretno razvlaceci pantalone. Na svetlu primecujem da je u pitanju ogromna crvena fleka. Znaci da je trenutak blizu i da mi ne preostaje puno vremena. Ne smem da se okrenem iza sebe, jer se plasim prizora nalik u horor filmovima kada krv tece niz ulicu slivajuci se u saht koji je skoro prepun vode. Neka vrsta sujeverja. Kao, ako se ne okrenem, necu biti lik koji krvari i strovaljuje se dramaticno drzeci se za gelender koji se tu nasao pitajbogasto. Mislim, ulica je ravna, nema uzbrdica i nizbrdica. Jos samo nekoliko ulaza. Shvatam zasto bol u nogama nikad nije dosao. Izgubio sam previse krvi. Malo mi se vrti u glavi. Mislim da je sad dobar moment da je cimnem da sidje...

sun-tshe


Noc pada tupo, lakomislenima neprimeceno. Na oko iznenada, sireci nebom talase boja, koji se povlace poput oseke. Ostaje samo mrak i zvezde rastrkane poput pescanih zrna koja odbijaju svetlost. Ponekad se mesec ponosno zavijori iznad letnjeg horizonta dok ga jutarnje Sunce ne proguta. Sunce, da, kao da ima svoju licnost. Svako ga drugacije dozivljava. U razlicitim dobima dana. U razlicitim godisnjim dobima. Na razlicitim meridijanima

Jutrom ponekad budi, osmehom pozdravljeno kao stari prijatelj. Nekad ne dozvoljava da se zaspi. Daje zivot, oduzima dah. Nekad otme po koji zivot. U razlicitim dobima dana, godisnjim dobima, razlicitim meridijanima.

Noc opisujemo kao nedostatak Sunca, iako smo odavno svesni da je ono uvek iza ugla, takoreci. Plasimo se kad ga nema, tada smo blizi zivotinjama od kojih toliko zelimo da se distanciramo. A zalazak je lep skoro isto toliko kao izlazak Sunca.

Sunce je metafora onoga sto apstraktno nazivamo svojim zivotom.

Moj novorodjeni necak je u svitanju svog zivota, dok je moja baka, koju sam danas vodio na sok od jabuke, pak na zalasku svog zivota.

Necak, taj mali zivot koji je ostvaren, ima dug put da predje do svog zalaska, i bas to ga cini lepim, za mene lepim, jer cu videti njegovo podne i vrhunac.

Moja baka se nije mogla setiti otkud mi u tom kaficu. Posle izlaska iz kafica i polusatnog razgovora o mojoj bivsoj curi o kojoj sam joj pre koju godinu govorio, a nikad je nisam doveo, nazvala me je imenom svog oca.

Trudim se da me smrt ne uzbudjuje previse, cesto izgovaram molitve za skoru smrt starijih bliznjih. Izgleda da nisam toliko distanciran.

Kao radoznalu osobu me zanima sta se dogadja posle tog zalaska zivota.

Nisam siguran da zelim da me opet neko poseti u snu.

Ali ne mogu se oteti utisku da mozda zivot, poput Sunca ostaje tu negde iza ugla.

Gde li izlazi, majku mu?

Followers

Blog Archive