Monday, January 28, 2013

Otvorena ruka

Vrata su bila plava i metalnog ukusa. Moćni urlik iza njih u daljini, kolektivna psihoza u najavi. Bio me je strah, iskreno.
Koračao sam, držeći tatu za ruku. Koračao sam klecavih koraka hrabro. Držao sam ga sigurno i čvrstvo. Znao sam da je tu za mene. Otvorio je vrata dodžoa, i ušao sam u ogromnu salu. Osećam se kao da sam mu prošao kroz noge, koliko sam bio mali.
Plava podloga i beli ispucali zidovi. Od svakog kijaia. Svakog pada i udarca nogom. Ponekog rukom.
Šarenilo belila ispresecanog bojama manjim od belila.
Ukočio sam se o zid. Da, toliko me je bio strah da nisam mogao samo da stanem.
Bilo je nekoliko poznatih lica, ali to tada nisam konstatovao. Sve što sam osećao je sopstvena beznačajnost i malenkost.
Želeo sam da postanem kao oni.
Desetine uniformisanih u jednom dahu poteza. Komanda je dovoljna da svako zna gde mu je mesto.
Jedan čovek od tada čak 15 godina je izveden pred sve njih. Sećam se zamisli da sam na njegovom mestu.
Stao je u stav, i osedeli stomačni čovek je počeo da objašnjava gde je sve greška u njegovom stavu.
A onda je počeo da ispravlja greške udarcima o bitne tačke.
Dečko je ćutke stajao i trpeo. Siguran sam da ga je bolelo.
Udarac nogom u list je završio demonstraciju.
Stomačni čika me je spazio, zapravo, više mog oca no mene, i naredio da dođem.
Pogledao sam tatu zbunjeno, on se nasmejao mršavije no što bi danas bio u obrazima.
Pustio sam njegovu ruku.

11 godina kasnije sam udarao dečka od 14 godina u list.

Followers

Blog Archive