Tuesday, September 20, 2011

jos jedan pozdrav iz komsiluka

Još jedan pozdrav iz komšiluka. Kako stvari stoje, beogradskog pašaluka. Meni ni iz džepa, ni u džep. Mislim, uvek iz džepa, ali na kraju krajeva, nije mi bitno ko mi otima novac, no, što je birokratija veća, džep je plići. Vidim da ni većini vas koji čitate ovaj tekst takođe nije bitno. Pozdraviću ovom prilikom i svoje komšije Cigane sa Dorćola, stariji čitaoci će znati gde je to, za one mlađe, to je deo grada na koji sam ponosan. Ostavština turske vladavine na Balkanu. Iako mi se stomak okreće kada vidim da mi diraju prelepe kuće iz XIX veka da bi izgradili novi poslovni ili tržni centar, i dalje imam svoju Bajrakli džamiju koju bih, i jesam jednom, branio svojim telom. Esad (moj dobar drugar musliman), razlog zašto pišem leži valjda u tome što vidim oko sebe bezličnost. Naime, koliko vam se puta desilo da prođete pored nekog prosjaka na ulici, a da okrenete glavu? Ili pored starijih ljudi koji se bore da opstanu u ovom vremenu slobodnog tržišta u kom država i oni koji baš imaju maste ruke ne do lakata, nego do kolena? Koliko puta ste navijali glasno u svojim foteljama gledajući one idiotske reklame za Vukovar i slično? Meni se od svega toga baš povraća. Ne zato što gajim fetiš prema prosjacima, volim da pričam sa radnicima na primer iz Splita ili Prosvete ovde u Beogradu, ili na kraju krajeva zato što, kako ovde čujem ponekad komentare maloumnika svoje generacije, me boli ’izgubljeni’ Vukovar. Namerno sam spomenuo sve ove tačke. Namerno sam spomenuo tri grada. Beograd je imao nekada davno, za mene davno, najveći fan klub splitskog Hajduka posle Splita u Jugoslaviji. ’Pravi’ splićani nam nisu bili potrebni da učinimo bile da se osite ka na Poljudu ako zatriba. Moj stric, koji danas živi u Zagrebu, sa mojom sestrom koju nisam zbog rata, srpstva i hrvatstva nekih drugih, video 20 godina, je navijao za Crvenu zvezdu, dok je živeo u Splitu. Beograd ima Dorćol, kao jedan od poslednjih utočišta starog duha grada koji danas ima efektivno jednu džamiju, zapaljenu pod izgovorom odmazde za nerede na Kosovu i Metohiji 2004. Iako nisam mušterija niti jednog verskog preduzeća, želim da živim u okruženju u kom imam predstavnike barem većine ako ne svih verskih preduzeća koja su kreirala ove prostore. Zato volim da kad se šetam svojim gradovima, vidim prodavnicu pravoslavnog, katoličkog i islamskog pravoverja, pa i po koje više. Ne volim prodavce koji su zaposleni u njima, ali same građevine su dobrodošle. Prodavci me jednostavno previše podsećaju na turbulentne devedesete i njihove dizelaške momente onih koji prodaju maglu. A razglabati o tome ko se prvi vozio u preskupim kolima je rasprava na nivou ’jaje ili kokoška’.Prosto je stanje stvari. Unosan posao danas najčešće imaju oni koji su uspeli da se provuku između svih nas, a da to nismo ni primetili. Da nije tako, niko od nas se ne bi ni pitao otkud neki koji je plakao za dvojku iz matematike i zato što tata neće da mu kupi novi bmw serije 1 u srednjoj, na čelu preduzeća. A šačica studentarije se bori skupa sa radnicima iz splitske željezare i beogradske Prosvete za goli opstanak. Imam utisak da Balkan živi u kolektivnoj psihozi. U nekom stanju nokauta gde se zna gde boli, zašto boli, ko je uzrok bola, ali se svi plaše da kažu o čemu se radi. I osećam strašno sadističko zadovoljstvo dok potiskujem kuljajući bes, kada prođem ulicama grada u kom sam tog trena i vidim crni audi najnovije generacije kako rotira svoje plavo svetlo krčeći put za drugi crni auto najnovije generacije dok u pozadini neki starac sa svojim unukom kopa po kontejneru koji je na pola izleteo na ulicu, uredno slušajući urlanje majmuna iz audija da ometa službeno lice u obavljanju službene radnje. Slovenija je rešila svoje probleme. Zabranili su efektivno, sigurno bar na obali, ’klošarenje’. Bravo za Sloveniju! Posle 17000 – 40000 izbrisanih, prešli su na polje ekonomskog rasizma, gde se siromaštvo kriminalizuje. Beograd je postao melting pot za zlatnike iz ostatka Srbije, a Hrvatska kao i Slovenija, svoju iskrivljenu kičmu gradi na tihim manjinama koje eksploatiše na svakom koraku. Slovenija na primer, uslovima rada legalnih i nelegalnih radnika u ljubljanskim radničkim domovima, koje vam ne preporučujem kao smeštaj tokom posete, Hrvatska segregacijom Srba i nasilnom asimilacijom ili kriminalizacijom neposlušnih drugih.Gde je nestao bunt protiv toga? Nije kao da postoje delovi naselja u kojima žive isključivo oni kojima nešto smrdi u okruženju. Zar ne? Ti kojima smrdi su valjda naše komšije, oni o kojima ništa ne znamo, sem da su nam njihove face poznate iz kraja. Zašto ništa ne znamo? Zašto je draži onaj idiot iz Australije koji je Hrvat, ili budala iz Čikaga jer je Srbin, ili prokleti ludak iz Afganistana jer je iste veroispovesti kao ti? Ne znam.Znam da svoje prijatelje, cigana Senada iz vrtića, hrvata Ivicu iz srednje, srbina Mladena iz osnovne, rusa Bratislava, ne bih menjao ni za jednog kretena koji je a priori Srbin ili Hrvat. Znate li zašto? Jer prijatelje biram po onome kakvi su ljudi prema meni koliko prema drugima. A ne po tome kako se izjašnjavaju. I svoje siromaštvo mogu meriti po tome da li ću na tuđu nevolju okrenuti glavu. A svoje bogatstvo po tome koliko različitosti imam oko sebe. Kad je sve sivo, sve je sivo.Meni je nekako zastava boje duge puno bliža. Na njoj ima mesta za sve nijanse.U suprotnom, Vukovar, Split i Beograd, će umesto gradova koji su gradovi onih koji žive u njemu, bez obzira ko su i šta, (p)ostati gradovi mržnje, nesolidarnosti, bezličnosti, vlasništva elita. A snaga jedne zajednice se meri odlučnošću da se u prvim redovima borimo za one najugroženije već na prvoj pomisli na mogućnost da ih neko dira.Ako to niko ne radi, ja sam sledeći.

u ime rase, i sina i svetoga duha


Evropa je ipak krenula tim kursom humanizma, barem deklarativno, iako su se i dalje van tih visokih krugova koji su govorili o tim, za konzervativne snage, idejama opasnim za njivove polozaje, dogadjale strahote koje se i danas desavaju.

Zato je prva polovina XX veka zasigurno najmracniji period u novijoj ljudskoj istoriji. Ne toliko zbog zverstava, koja su se dakako desavala i ranije, pocinjenih u ime drzave, nacije, religije, rase, vec zato sto je ukazala na cinjenicu da je i pored svih mogucih preventivnih sistema poput Lige naroda, pre toga raznih velikih saveza izmedju malih i velikih, sazrevanje humanizma u racionalnom i modernom obliku, sve to nedovoljno ako je na kormilu samo jedne drzave covek koji okuplja mracne umove i raspiruje najnize strasti svojih podanika. Demokratija je ipak mnogo krhkija i neefikasnija, samim tim i opasnija, nego sto su neki drzavnici mislili.

Knjiga kojom sam se koristio u toku pisanja ovog rada govori o naizgled prostom konceptu donosenja dece odredjenih fizickih karakteristika na svet. Sama ideja po kojoj se deci odredjenih osobina daje posebna paznja jos pre rodjenja zasluzuje osudu, ako ne i korak vise.

Cela knjiga je napisana dosta haoticno, bez hronoloskog reda, sto je cini poprilicno nepreglednom. Ali sadrzi veoma bitne, neumesno je reci – zanimljive podatke.

Nacisticki rezim je doveo do potpune restrukturacije drustva u Nemackoj. Naravno, uticao je i na drustveni zivot drugih zemalja, ali nigde tako sveobuhvatno kao u Nemackoj. Nisam siguran odakle da pocnem, zato sto svaki podatak budi negativna osecanja i gadjenje istog intenziteta, ali ne i sa istom pozadinom.

Bavarski doktor, dobitnik Kruppove nagrade za najbolje delo o superiornosti nemacke rase iz 1900, Wilhelm Shellmayer, je bio uzor teoreticarima 'ozdravljenja' nemacke rase. U njegovom delu 'Naslednost i selekcija u toku zivota ljudi' opisan je program ocuvanja cistoce rase:

Usaditi omladini ubedjenje da je za devojke najuzviseniji poziv majcinstva i zeneDrustveni polozaj treba da bude zavisan od broja dece koju donese na svetStvoriti i razviti kult porodicePripremiti muskarca na to da se zeni mladPoliticki reformisati zakone o pravima nasledstvaSmanjiti rad zena izvan familije na minimumOrganizovati borbu protiv polnih bolestiUstanoviti posebne zavode za vojnike koji se vrate sa fronta da bi se povecao broj radjanja

Ovakva ideja je dovela do potpunog urusavanja institucije braka i porodice u nacistickoj Nemackoj. Ocevi su bili na frontu, na poslu, u partijskim odeljenjima ili mrtvi, majke u partijskim odeljenjima ili kod kuce, dok su deca bila u posebnim odgojnim centrima po cele dane (mozda bih mogao da ih nazovem skolama onog vremena, ali u danasnjem smislu nikako). Javile su se enormne abnormalnosti i poremecaji u ferkonditetu, broj vanbracno rodjene dece se povecao, brakovi pre punoletstva se takodje javljaju, uz blagoslov drzave putem zahteva koje je izdavala za slucajeve dece ciji su ocevi maloletni... mlade devojke su najcesce ostavljane na cedilu kada je rat poceo. Za brak je bila potrebna dozvola vrha SS-a, naravno, odredjene potvrde su bile potrebne. Potvrda o apsolutnom zdravlju roditelja oba partnera i njih samih, i potvrda o cistoci krvi, koja je podrazumevala da nema negermanske krvi od 1750. godine na dalje. Pored braka i porodice, koja je bila oznacena kao stub nemackog drustva od strane NSDAP (nacionalsocijalisticka nemacka radnicka partija), reviziju uloge u drustvu je dozivela i zena. Muskarci su bili u manjini u odnosu na zene jos od XIX veka, tako da su rasni teoreticari smatrali da su odredjene mere potrebne da bi se stanje poboljsalo. Sva prava koja su dobijena kroz radnicke i sindikalne borbe su zenama oduzeta postupno, pocevsi od najranijeg perioda nacisticke vladavine, a opravdanje je nadjeno u 'vracanju dostojanstva zenama'. Vracanje tog 'dostojanstva' se ogledalo u parolama poput 'Duznost je zene da bude lepa i da radja decu. Ta misao nije tako neukusna kako bi se moglo ciniti. Zenka ptice se ulepsava za svog muzjaka i cuva njegova jaja. Zenu smo izopstili iz javnog zivota zato da bismo joj vratili njeno dostojanstvo.', koju je sastavio Goebbels, majstor medijske manipulacije NSDAP. Himmler je podelio zene na 3 kategorije: potpuno upotrebljive u cilju selekcije, srednje upotrebljive i neupotrebljive. Propaganda protiv pusenja medju zenama je sprovedena, nasminkane arijevke su nazivane prostitutkama, niskomoralnim zenama, niske zene neplodnim i manje 'upotrebljivim', a kao model dobre zene je postavljena apstraktna pojava plave, plavooke zene, sirokih kukova. Hans Gunter, zvanicni rasni teoreticar NSDAP je sastavio 1928. sledeci opis savrsenog arijevca nordijskog tipa: 'Plavokos, velik, duge glave, uskog lica, naglasene brade, malog nosa, svetle, ravne kose, svetlih i dubokih ociju, belo-ruzicaste boje koze.'. Sa druge strane, 'nizak moral' medju neudatim arijevkama je bio popularisan kroz razne pamflete i medijska obracanja 'neudatim devojkama', pri cemu se govorilo o tome da je duznost devojke da ostane trudna sa vojnikom SS-a, i da ne ocekuje nadoknade, vec da treba da bude zahvalna zbog dara koji joj vojnik daje. A onda da svoje dete pokloni, ukoliko zeli, Fuhreru. Naravno, putem Lebensborna. 'Ne mozete sve dobiti muza, ali sve mozete postati majke', parola BDM (Bund Deutsche Madchen, zensko krilo NSDAP). Principijelnost odeljka za usvajanje je bila impozantna. Deca oficira SS-a nisu mogla biti dodeljena nikome nizeg ranga. Neverovatan stepen indoktrinacije je prodirao generacijski sve nize, da bi na kraju devojke od sesnaest godina samostalno pisale krajnje bizarna pisma i dopise u kojima osudjuju homoseksualnost, 'lazni moral' nemackog drustva prema neudatim majkama itd. Sve je ovo dovelo do povecanja seksualnih zlocina medju omladinom.

Krajem rata, i dolaskom saveznika u Nemacku, svi sefovi Lebensborna su pobegli sa novcem, dokumenta su vecinom unistena. Jedini koji je ostao je Ebner.

Repatrijacija je isla otezano usled nepostojanja dokumenata. Moze se reci da je cak bila izuzetno neuspesna jer je svega 2000 dece vraceno roditeljima. Vecina vracene dece su bila ona deca koja na prvom mestu nisu zadovoljavala potrebe, bilo zbog fizickih ili psihickih nedostataka. Cak i u slucajevima kada bi se ustanovilo da je neko dete bilo kidnapovano i pronadjeno, uzas se nastavljao jer se ta deca nisu secala svojih bioloskih roditelja, i najcesce su odbijala svaku vrstu kontakta.



Demografska politika nacisticke Nemacke je bila verovatno najuspesniji projekat revitalizacije jedne rase u istoriji covecanstva. Dodatni kuriozitet je bio sto je ta rasa bila izmisljena, a samim tim sve njene odlike i karakteristike spadaju u domen produkta ljudskog uma i nemaju nikakvo uporiste u realnosti. Moje misljenje jeste da je cena koja je placena zarad uspeha te politike bila monstruozna, ... Sasvim bespotrebno je isticati bolesti nacizma, ali covek ne moze a da se svaki put na novo ne uzasne zbog ideja i na zalost realizacija nacizma.



Svet se deklarativno bori protiv nacizma u proteklih 60 godina. Politicke slobode koje je doneo liberalizam post-nacistickog sveta bile su propracene blagim akcentom na politickim posledicama istih sloboda. Svet je potisnuo strahote nacizma, okrecuci glavu ka novoj eri, zbog nelagode ili neceg drugog, planeta Zemlja polako ali sigurno tone u poricanje. Podsetio bih na aparthejd u Juznoafrickoj Republici, koji je trajao skoro 50 godina posle ''gasenja'' nacizma, marseve sledbenika nacizma '70 koji postoje do dan danas, ili slucajeve u SAD gde su se u obrazovanju pojavljivale kao istina recenice poput: ''Holokausta nije ni bilo, to je jevrejska izmisljotina.''. Po mom misljenju, establisment nije ucinio mnogo da bi se iskorenila ideja o rasnoj supremaciji, stavise, svet se okrenuo ukazivanju na razlike medju ljudima, umesto da velica slicnosti koje nas spajaju u jednu heterogenu sliku. Cineci razlike vidljivijim od slicnosti izmecu svih boja i oblika, ostavljen je prostor da rasno svesni nacionalisti, legitimni sledbenici nacizma, uklope svoje ideje u politicki korektan neo-liberalizam. Ono sto je mozda jos odvratnije od poricanja postojanja nacistickih ideja u modernom drustvu jeste eksploatacija zrtava nacizma, kojih i dan danas ima, i to u sve vecem broju.



Dodao bih jos samo ''da se Danajaca treba plasiti i kada donose poklone'', pre nego sto boja ociju, visina i boja koze opet postanu bitnije od cinjenice da sam covek.

nunca fue la nuestra


Kad porastem bicu Slovak. A ne сРБИН. Заћа? Може ми се, ваљда. Нећу наводит имена, да не би испало да сан зли 'ваки или 'наки. Слобода за сва племена је једна од водиља мог дилања, али сан замијетија да неки други такође користе исту максиму да би своје агенде спроводили чим ефикасније могућно. Гледа сан прије пар мијесеци један клип о некин арлекинима из Аустралије ћа се пипају на помиса да могу узет ту идеју о слободи племена и употрибит је ка изговор да праве само билу дицу. Е са, то мени јако иде накурац. Не волин предзнак, да не кажен префикс или коју гору рич, били. Сем кад причамо о 'ајдука у Сплита. А у послиднје вриме ми и то засмијета ка видин чега се одрицају данашње момчади.

No, poenta je da ne može to tako. Dragi moji, sloboda se ne kreira kroz otimanje iste te slobode ljudima drugačije boje da žive sa vama.

Esad (moj dobar drugar), kako stvari stoje, 1389 će u jednom momentu napraviti taj kvalitativni skok. Ima dovoljno stvari koje govore u prilog tome. Na primer, veze sa Majkom Grusijom. Pa kroz dublje posmatranje bez učešća, могућно је сватити да смо најебали ка се они оглупе и пођу тим путићем, намисто ка пички, или, сритнијег ли мене, курцу.



Елем (мој лошији Хебрејски пријатељ), како се приближавамо крају финиша завршетка свога путовања овом планетом, гребући по нокту планеtе коју сам спомињао у тексту објављеном пре овог, све је то у макро причи небитно. И сви би требало да се волимо или глумимо краве, како коме воља. Ali nije tako. Jer smo pohlepni. I to je tako kako je.



Закључак је следећи. Ду ват ју вант, ду ол ју кен. Брејк ол д факин рулз, тхен го ту хел вид Супермен, енд дај лајк а ћемпион, јахеј!

besposlicar ili student


Jeste li ikada bili pijani i istovremeno odlucili da napisete nesto?
David Crystal je pricao o blogovima. Mislio sam da zapravo moji blogovi nesto znace. Onda sam procitao na tone tudjih. I shvatio da su moji blogovi go kurac.
Sto nije bitno za pricu koju cu sada ispricati.

Bilo je relativno rano za radni dan i odlazak na teren. Besposlicaru i studentu je taman dolazila tristadevetka. Usli su i pricali vulgarne storije o curama koje su mogli ili nisu okoristiti radi svog uzitka, opasno smekajuci momka na prvim vratima, jedan jer je paranoicno, kao i milion puta do sada, mislio da je jebeni nacista i peder, a drugi, da je mozda ipak peder. Satelitska navigacija nestaje negde kod trece stanice iza poslednjeg tracka necega sto bi se moglo nazvati gradom, pogotovo jebenom metropolom koja je Beograd bio poslednji put 1988., kada je hotel Slavija bio najposeceniji restoran u Evropi. Ali to je odlika Beograda.
Kod Joce u kafani, tip preko svih stolova, odlucuje da zajebava studenta zbog frizure. Anderkat (Undercut) je u prigradsko/ruralno/monolitno/jebeno-bolje-nego-urbano-elitisticko-daj/sta/das/samo/da/partija/raste okruzenju neprihvacen stil, kao remetilacki ruralno/ja/sam/idiot/jer/tako/hocu i samim time jednako prihvatljiv kao prethodno spomenuti. Prica se razvija u pravcu studentovog odbijanja da se podvuce pod provokacije pijanog momka sa stola suprotno orijentisanog u osnosu na njegov u kafani klod Joce, jer hoce da gleda slagalicu na prvom programu javnog medijskog servisa evropske Србије. Kada ni to nije proslo, student se uputio ka wc-u, koji je bio, u odnosu na kafanu, mali, iako se pisalo po polomljenoj skoljki. Na pragu otvorenog wc-a, ne zgob cudnog egzibiconizma studenta, iako ne poricem da je student egzibicionista, pojavio se jedan od "pajtosa" prozivajuceg ruralca, koji je upitao jedno prosto i dovoljno pitanje:"Jel i tebi ide na kurac ova budala kojiko meni?". Uz osmeh, student nije nista odgovorio, dok je njegov kolega posmatrao situaciju verbalne svadje sredovecnog pristignulog coveka na mesto susednog stola, gde se odvija svadja na kontu price oko citave situacije sa momkom koji je u wc-u i izgleda po kaludjeranckom modelu pederluka, kao peder. Pri tom, autor nikako ne tvrdi da je dodticni nosilac pederske frizure zaista peder. Iako jeste. Verovatno, kako glasine kruze.
U odredjenom momentu, posle trece verbalne komplikacije, vredne paznje istraznih organa ove drzave, student i dzabalebaros su otisli na kratak, finansijski neisplati vsastanak sa predstavnikom srpske napredne stranke koja je u tom momentu bila nepostojeca zvanicno, ali erotski najavljena od strane momka sa kojim su se nasli, u trajanju od sat vremena, dvojac bez kormilara, ocigledno i bez razuma, vratio se na mesto poslednjag verbalnog konflikta. Umesto veselog trojca, nadjen je kozni sredovecni covek, koji je objasnio da mladjahni uvredljivac nije vise dstupan, nudeci veliku lokvu krvi kao dokaz, ispred jocine kafane, usput govoreci da je on odgovoran za osmehe majke doticnog uvredljivca, jer mu je otac pokrao ogromne pare na bazi nekog centra u kaludjerici pre XX godina. Tacnije, danas vec 18. Student je postavio samo jedno pitanje. Zapravo, dva, ali je samo jedno izgovorio. Kako uspeva u koznjaku da jebe tako dobro kevu?

Thursday, September 15, 2011

jednakost


Mozda je ubio mog oca. Mozda je ubio tvoju majku. Mozda je ubio njenog brata. Mozda je ubio njegovu sestru. Mozda je ubio naseg druga. Mozda je ubio njihovu drugaricu. Mozda nije ubio nikoga.
To su relacije po kojima funkcionise nasa okolina. Svoje veze gradimo tako sto upoznajemo sve veci broj ljudi. Mislim da je pravi izraz "exponencijalno" kada pricam o povecavanju veza u drustvu.
I naci ce se neki policajac koji ce ti biti prijatelj. Neki inspektor. Verujem da ce biti dobar covek, porodican, veran prijateljima, da ce ti izaci u susret i tretirati te kao jednakog. On ce maziti svoje dete, majku, oca, prijatelja, zenu, muza, partnera ili partnerku, isto kao sto ti mazis svoje bliznje i drage. I tada ces videti isto sto vidis kada pogledas bilo koju osobu na ulici. Ljudsko bice.
Onda ces jednog dana sedeti sa prijateljima, detetom, zenom, muzem, partnerom ili pak partnerkom negde. I taj isti covek kog ti poznajes ce sedeti blizu tebe, u uniformi onih koji sluze drzavi i narodu. Imace palicu, par lisica, kapu i pistolj. Primetices ga po zvuku motorole. Bice glasniji nego sto bi uniforma trebalo da bude.
Videce da si znatizeljno pogledao u njegovom pravcu. Uputice ti prekoran pogled i ustati. Otkopcace svoju futrolu palice, lisica ili pistolja. Uputice neslan komentar o osobi sa kojom sedis. Kao tretiran ravnim njemu, odgovorices mu adekvatno. Pokazace ti prstom na otkopcane futrole. Pitaces zasto ti pokazuje to.
Izvuci ce jedan od modnih detalja. Ti ces izvuci sve iluzije o jednakosti iz svojih misli.
Jer najveca je iluzija dostignuta sloboda.

kamioni prolaze


Drvena vrata se otvaraju skripom. Gornja sarka je odvaljena, donja iskrivljena. Vidi se da su precesto koriscena. Lak i farba se gule dahom. Ruke se tresu dok pogled broji nedostajale letve u parketu. San je vec provlacio tu scenu. U sobi je samo krevet, stolica i cehovljevski spartanska posteljina. Vrata sa desne strane se otvaraju dok lepuskasta devojka u laganoj spavacici bujnih grudi i jakih kukova koraca uspravno istezuci se. Obrisala je usne mokrim rukama. Vidi se da je nekada davno brinula o svojim rukama. Osmehnula se, skoro prirodno i iskreno. "Udji i zatvori vrata.". Ponovo skripa vrata. Sunce se promolilo na sekund kroz spustene roletne i verovatno oblake. Momak seda na stolicu dok se devojka vraca na krevet paleci cigaretu.
"Danas mi je rodjendan."
"A, pa, moracemo da se potrudimo da proslavis to kako valja.", uz ponovni skoro iskreni osmeh rece devojka na krevetu, uz sporo mazenje butine vrhovima prstiju.
"Imas li specijalne zelje? Ne boj se, nista ne brini ni o cemu. Slobodno reci."
"Zelim da razgovaramo. Samo to."
"O cemu bi zeleo da razgovaramo?"
"O tebi."
"Sta te zanima? Samo o porodici ne zelim da pricam. Sve ostalo je u redu."
Nelagoda je i dalje ostajala u zraku dok se momak trudio da ne gleda u potpuno otkriveno donje rublje, nazirajuci venerin breg i upadljivo nabrekle bradavice ispod lagane spavacice.
"Danas mi je rodjendan. Trazio sam da vidim tebe. Znam da se ne znamo, znam da me prvi put vidis. Jos uvek razmisljam da li da prihvatim tvoju ponudu. Nisam nikakav perverznjak. Zapravo, verovatno jesam, ali mi se cini da ti to necu pokazati. Trazio sam te dugo. Zeleo sam da ti kazem mnoge stvari. Ili tako bar mislim. Jedan turski kamiondzija mi te je spomenuo. Slusao sam ga kako mi prica o tebi. Sve detalje. Nadam se da ti ne smeta."
"Naravno da ne, reputacija je bitna u mojoj bransi."
"Eh, seko, mozda i jeste."
"Brate, veruj da jeste."
"Marija, znas li ko sam ja?"
"Ne znam, ko bi zeleo da budes?"
"Neko ko ti moze dati priliku da biras. Ali pre svega, ono sto jesam. Tvoj brat."
"Cuj, ne znam ko si, ne znam sta zelis, ako zelis da uradimo to za sta placas moje vreme, mozemo odmah, ali ne zelim vise da pricamo. Sala ti je krajnje neslana."
"U redu.", rece momak, i otkopca svoje pantalone.

rana


Samo te presece. Pocepa te po sredini. Ne zna sta da radi. Drugi put mu se ovakvo osecanje desava sa istom osobom. Ma samo mu je u glavi njegov kurac u njenim ustima i njen uzdah. A on je u susednoj sobi. Mesecima je bio slep. Taj decko i taj uzdisaj su mozda okolisali u blizini. Ona kaze da su pre nekoliko godina imali nesto. Nisu bili zajedno, ali je bilo emocija. Cak mu ga je i spominjala kao lepo iskustvo. Odjednom mu se zgadilo sve sto je sa osmehom slusao dok mu je objasnjavala kako i zasto je to iskustvo bilo lepo. Ona mu se zgadila.
Kosa joj je ulepila u maskaru dok mu govori na kolenima da joj je zao. Da ga je volela dok njemu kroz glavu klizi jezik momka, sa kojim uporedjuje sve buduce, po njenom vratu. Ako ga je volela i tada, onda je razmisljala o svom decku dok je osecala njegove tople ruke na svojim grudima.
Ruke mu se stezu dok se koci vilica. Izgubio je moc govora. Ili samo ne zna sta da kaze. Mislio je da je u redu sto se osecao krivim kada god je napustao. Ispostavilo se da ima pravo. Strepeo je sa razlogom.
Izgovara najgore reci, u nadi da je moze uvrediti i povrediti kao ona njega. Ali istina je da ne moze. Sve je naruseno.
Kada se to desavalo prvi put, bio je potpuno slep, spreman na sve kompromise, zeleo je da joj pruzi svaku priliku. Bio je zaljubljen. Jos uvek je. Ali boli.
Kaze da ga on ne zna. I da nemaju kontakta. Ali kako tada, kako bas tu?
Zasto?
Kako je moguce uciniti gresku, ako ne zelis da je ucinis?
Kako je moguce biti sa nekim celo jebeno vece i uciniti "gresku" sa osobom sa kojom imas istoriju i kriti se iza povredjenosti?!, pomisli naivan momak u sebi dok je tonuo u san...
Kako opet verovati nekome ko je vise nego jedanput bio nefer prema tebi?
Od prvog momenta je davao ono sto je mogao. Razumevanja sa druge strane nije bilo. Samo sto ta druga strana to videla nije dok se nije suocila sa svojom "greskom".

Pisao joj je price, pesme, pevao joj je, delio sve sa njom. Pokusavajuci da zaboravi prethodnu "gresku". A onda ga je ona podsetila na prethodnu novom.

Molila ga je za jos jednu sansu. Posle okrutnosti.

A njemu je u glavi samo da zna ko je taj momak. Progoni ga. Ne moze da se okane, jednostavno mu to ne izbija iz glave. Kljuca mu um. Svaki put kad je vidi, kada je poljubi, trudi se da ne vidi ispred sebe tog decka, niti da oseti ukus njega na njenom telu.
I plasi se da ga spomene, jer zna da je tera od sebe.

Ali boli!

Boli!

Telo mu trne dok pokusava da se obuzda i ne izadje u gluvo doba noci jer ne moze da zaspi!

Boli! Jebeno boli! Samo kljuca! Misli lutaju od "ne zelim da znam ko je", do "moram znati, da pobegnem...".

Ona se pravi da se to nikad nije desilo, optuzuje ga da joj nabija krivicu kada je pita, a ona krije njega!

Ne zna da li mu treba vremena. Ako se sada odalje, racionalizovace to, progutace jos jednom svoj ponos, bice opet budala u sebi, i izgurace to. Ali ce ona nestati.

A potrebna mu je. Jeste.

"Ne znam kako da opisem. Prvi put sam bez teksta. Ne mogu da prenesem jebenu emociju.
Ali boli. Strasno mnogo boli.", rece momak, zguzva papir i spusti olovku

Sunday, September 11, 2011

kratka istorija jedne ljubavi

Usne. Dijafragma koja je zaigrala na trenutak, pogrešno nazivana leptirićima. Simfonija srčanih komora i pretkomora . Znoj koji se sliva niz čelo tik pred biblijsko pretvaranje izrečenog u stvarnost. Ona je vezana za stolicu, on krvari teško. Ne haju ni trenutka jer je soba prepuna eksploziva i gasa. Telo zna čemu teži. Nema nazad.
Bilabijalni regresivni klik. Iskra.
Veliki prasak.

Ispovest integrisanog


Zemun nije bio ok. Seselj je tada, pocetkom devedesetih bio u potpunosti dominantan na toj opstini. Ziveli smo kao podstanari, a mene su u vrticu ucili da urlam "Marsirala kralja Petra garda". Policija je dolazila da proverava ko smo i sta smo po etnickoj pripadnosti.
Novi Beograd takodje nije bio lep. Jedan decko je hteo da se druzi sa mnom, i davao mi je da vozim njegov skejt. Imam oziljak na veni, kod korena leve sake, uspomena na skinjare iz sezdeset i nekog bloka.
Osnovna skola u centru je prosla kako je prosla. Bilo je lakse reci da sam lud ja nego ukazati na cinjenicu da citava generacija nije odgojena u duhu razlicitosti. Cak i oni koji jesu, vecinom su otisli u druge autoritarne leve vode. Ili su jednostavno postali apaticni. Par polomljenih zuba, nekoliko tuca, maltretiranje, inspekcije starijih da se "izvidi moja rasna cistoca, vernost srbiji"(ne, namerno je malo "s"), pretece poruke, sacekuse itd.
Srednja skola nudi novi pocetak, meni je sve bilo preko kurca. Najzad sam mogao da stanem nekome u odbranu. Ovde cu pozdraviti svog drugara Georga Beszamu, koji je Amerikanac. Jadan, izdrzao je pola godine. Nije mi se javljao od kada je otisao. Ali je bio hrabar.
Na oko pola srednje sam upoznao jednu ekipu. Prvo su mislili da sam nacista. Zbog skinhead fazona koji sam furao. I dalje ga s vremena na vreme provucem. Onda su skapirali da mogu sa njima da blejim.
Tako sam saznao sta je Bucica, ko su pasivuse, ko aktivuse, ko je na mainstream sceni peder, ko leca itd.
Isao sam i prvi put sa nekim ko mi nije cura u sex shop. Prvi put objasnjavao da sam straight. Prvi put se ljubio sa curom pored dva momka koji se ljube. Da mogu, ne bih napisao "sa curom", ali iz pogresnih razloga.
Prvi put shvatio koliko smo isti svi. I da je ljubav u razlicitim oblicima moguca.
Prvi put sam se osetio sretnim kada udjem u kafic.
Prvi put sam se osetio prihvacenim zbog onoga sto ja jesam.
Svi smo drugaciji bili tamo. Drugaciji u odnosu na ono sto je bilo izvan tog kafica. Drugaciji jedni naspram drugih.
Danas kada sam medju tim ljudima, svih boja, smerova, izgleda, afiniteta, oblika ljubavi, jednak sam. "Oni" su "nasi" koliko smo "mi" "njihovi". A ni jedno od tih slova izmedju " nije bitno. Prvi put sam se osetio integrisanim. Ono sto jeste bilo nuzno za taj osecaj jeste da u razlicitosti trazim jednakost.
Mnogo je prvih puta proslo. I dalje mi je lepo.
I dalje sam deo "nas".







*posvecujem ovo svima koji podrzavaju, pogotovo koji se angazuju bez zadnjih namera ili zelje da dobiju politicke poene borbom za jednakost lgbt osoba, bez autoritarnosti, za ljubav, za sebe, protiv nasilja i nepravde

Antifa je nacin zivota, ne vikend zabava

Opijum


Najcesce pocinje u periodu pred pubertet. Kod mene je tako pocelo. Nisam imao samopouzdanja. I cesto se desavalo da me klinci iz susednog odeljenja, cak i mog, zacikavaju zbog raznih stvari. Deca umeju biti veoma nemilosrdnima. Rece neko pre mene.
I onda sam se zatvorio u svoj svet. Mama kaze da sam se oblacio u crno. I da sam bio agresivan. Bio sam i dobar sportista. Neki kazu da i veoma dobar.
A onda sam poceo da koristim sport da bih se navukao na neke druge stvari. Adrenalin i testosteron nisu bili dovoljni putem sporta. Trazio sam nove izazove. Nesto sto ce me drzati budnim nocima. Nasao sam.
Da, bilo je lepo. Osecao sam se svemocnim. Mislio sam da je svet moj. Ipak, nisam zeleo da se druzim sa sebi slicnima. Plasio sam se da cu se kompromitovati i jednog dana zazaliti, kad ne budem mogao ili umeo da se izvucem iz tog zacaranog kruga. Danas mi se cini da sam postupio sjajno.
Bio sam iskren. Nisam krio svoj porok. Po tome su me prepoznavali ljudi. Voleo sam to, iako me je zatvaralo i cinilo robom. I porobljenim i potkupljivim jevtinim trikovima.
Onda se otvorio citav novi svet. Promenio sam okolinu. Drzao sam se grcevito svojih navika. Tako cini to zlo kada se oseti ugorzenim. Kao parazit. Preuzima kontrolu. Ja vise nisam ja. Krecem da govorim reci koje nisu moje. Pocinjem da slusam mali glasic u sebi koji mi govori da moram da zastupam tudje misljenje jer sam nesposoban za sopstveno.
Sve je prestalo kada sam shvatio oko cega se vrti moj zivot, i kolikim slepilom sam obgrlio jedno cudoviste.

Danas sam bolje. Danas se borim za sebe, i svoje misljenje. Mozda nije savrseno, ali barem znam da je moje.

Uspeo sam da se izvucem iz tog zacaranog kruga.
A bio sam na ivici propasti.
Pogresan nacin da trazim utehu.

Dogma je strasan opijat.

Saturday, September 10, 2011

Stari prijatelji

Bila je to ratna '91. Kaseta "Starih prijatelja", poznati glasovi familije sa stuba cuda tehnike osamdesetih, cudna mesavina sentimentalnosti, starog grada Sibenika i ponosa dalmatinskog. Postoji nesto drugacije u ponosu starih dalmosa. Ne pricam o romanticarskom zanosu idiotizma na koji ljudi najcesce misle, praveci jos veci idiotizam razlikujuci nacionalizam i patriotizam. Stih "Za te' živin ja, za te umrijeću. I sve dok živin o tebi pjevaću. Zlato moje, sunce moje. Dušo moja, moj živote. Ljubavi. Srećo moja, tugo moja. Moja poslednja i prva jubavi.'' prekida vest o bombardovanju Dubrovnika. Nisam siguran da li je to bilo prvo saznanje o ratu, ali  znam da se prvi put urezuje u sećanje.
Zidine imaju svoj život, znate? Svakim kamenom je nečija priča unesena u istoriju tog zida.
Sećam se da sam zaplakao jer sa 4 godine koliko sam imao, moja familija je bila usko vezana za gradove na moru i za zidine koje su ih okuživale. Kopar je jedini izuzetak. Ali Split i Šibenik...
Verovatan razlog zašto sam zaplakao nije ležao u želji da Hrvatska dobije realizaciju tisućljetnog sna o neovisnosti, koji me ni dan danas ne zanima, već zato što kad sam video pucanje zidina, pomislio sam da je to moj grad. Moja familija ugrožena.
Valjda je čudno kako dete razmišlja. Sve što sam video jeste istorija, koju neko granatira. Nije mi bilo bitno ko. Neka suština se valjda krije u empatiji. Ili u tome zašto me zanimaju stvari koje me zanimaju.
To dete me prati svaki dan. I sad razmišljam o njemu. Zato pišem ovo.
Tom klincu nije bilo bitno oko čega se vodi rat, već šta da su njegovi ugroženi?

Friday, September 9, 2011

Covek sa mesecom u ocima


Kis je pisao o ubijanju macaka. Bukovski o svojim fantazijama i iskustvima. Haksli je zamisljao novi svet. Orvel je upozoravao na novi svet. Ajnstajn je bio siguran samo u kamenje i motke, a zeleo je da spozna Boga. Selindzer ne znam sta je pisao.
 Godina pre mog rodjenja je navodno bila poslednja lepa godina za ovaj svet u skorijoj proslosti. Onda su se ljudi promenili preko noci.
 Vise se ne pojavljuju sablaznjeni izrazi lica kada se u novinama pojave naslovi o zverstvima, poput onih u Kisovoj knjizi. Nije da svega toga nije bilo ranije, samo je sada izaslo sve na videlo. Nasilje je postalo neka vrsta norme. Sve je postalo dostupnije, a oni kojima je dostupno sve su postali alaviji. Mozda je to samo sindrom koji se pojavljuje kod svih koji predju iz puberteta u nesto naredno. Sindrom "ove nove generacije".
 Iskustva nas grade, cine nas jedinstvenima. Daju nam viziju sveta koja je neponovljiva i nepristupacna drugima. Neki pokusavaju da prenesu svoja iskustva bliznjima i daljima. Bolje od simbola nemamo. Ograniceni smo sopstvenom imaginacijom. Nesposobnoscu da drugima prenesemo svoju fantaziju. To je ujedno i dar koji darujemo onima koji imaju strpljenja. Darujemo im skice svojih misli. Oni ih razvijaju u svom pravcu. I formiraju svoje jedinstvenosti.
Nema hijerarhije ukusa. To je svet u kome zivimo.
 Simulakrum koji smo primorani da progutamo. Verovatno niko nikad nece upoznati sve stanovnike ovog sveta. Premalo vremena, previse ljudi. Ali slepo verujemo u postojanje 6 300 000 000 ljudi koji istovremeno koracaju, disu, spavaju, jedu, jebu se ovom planetom. Nema tu niceg loseg. I ja verujem u te ljude. Verujem da su tu. Ogranicavam se svesno i ne sumnjam.
 Svet je nov svakog dana. Svaki put kad se probudim. Svaki put kad udahnem vazduh, jedem, koracam i jebem se ovom planetom. I ja sam dao doprinos izgledu ove planete. Celog fizisa, ako zelimo biti krajnje filozofski nastrojeni.
 Ali, istovremeno sam i odgovoran za deo svega sto se dogadja. Tu nastupa imaginacija. Milsova imaginacija. Efekat leptira.
 Nema svrhe porediti se sa osobama koje su spomenute na pocetku ovog teksta. One nastavljaju da zive kroz svoje ideje koje su preneli meni simbolima koji su ih ogranicavali. U meni su te ideje nasle svoju slobodu. Ja ih razvijam na svoj nacin.
 Promene su uvek teske. Vrlo prirodne, ali teske. Inercija pokusava da prekine sponu izmedju tela koje se pokrece i sile koja ga pokrece. Inercija je ona reakcija koja tezi da stanje ostane konstantno. U fizici to funkcionise lepo. Donekle. Ali svet nije kompaktna celina. Haoticni smo koliko i univerzum.
 Bog je elegantna formula koja objasnjava kako i zasto smo nastali, i kako i zasto cemo nestati. U onom treptaju univerzuma. Njegovom treptaju univerzume. Mi smo samo varijabla X. To nas cini sitnima, ali bitnima. Bitno je kako zivimo svoj zivot. Svet napreduje akumulacijom ideja, znanja i razlicitostima. Konstantno unapredjivanje i svesnost da ce i sutra izaci Sunce.
 Promena koja nas je odvojila od predaka je volja da ih istrebimo. Ono sto nas razlikuje od primata koji su nas pratili kroz istoriju je ta akumulacija znanja i iskustva. Bez obzira na to koliko puta smo se unistavali i degradirali medjusobno.
 Mada, nepobitna je cinjenica da zivimo u opasnom svetu. Svetu koji smo sami izgradili i ogradili se od ostatka pokretljive prirode. Pokusavamo da ukrotimo prirodu. Kopamo sopstveni grob.
 Kako stvari stoje, jednog dana ce jedini "pravi" ljudi koji su preostali biti par ljudi koje necemo moci da svrstamo u danasnju rasnu kategorizaciju, koji ce biti hermafroditi sposobni da se razmnozavaju medju sobom, i koji ce prevazilaziti svoje razlike intenzivnim pregovorima. Ali oni ce se spustiti na ovu planetu i videti prizor iz Odiseje 2001. gde se neki cudni divljaci gadjaju kamenjem i kostima, gde je Ajfelov toranj prirodna pojava, a ne nesto sto je rukom napravljeno.
 Mozda je to ono sto nam treba?
 A mozda i ne.
 Promena je promena. Nije uvek dobra, ali je uvek teska i izvesna.
Kad bolje pogledate, Mesec iz decenije u deceniju postaje sve manji na nebu.
Nije pitanje da li, vec kada ce nasa gravitacija biti prevladana njegovom zeljom da se osamostali.

to te


Noz je uvek isti. Krv je uvek crvena. Seca knezova asocira na nozeve i krv, ne?
Osecanje nemoci se mocno penje iz peta preko litova, zateze tetive, dok se koza jezi u znaku agresije. Uz butine se provlaci mocan ukus adrenalina, pumpajuci kroz srce hladne trnce uz kicmu. Stopala se spustaju na tle, kolena krckaju jer su izrabljena. Oziljci, jos uvek krvavi od poslednjeg naleta besa se naziru po rukama koje se stezu i lome prste vukuci tetive, dajuci iluziju misica u sakama. Jedna ruka na kuku, cvrsta, znojava, plasticna. Druga na njoj, prikazujuci mikrofilm svih dosadasnjih besova. Posekotine, rascvetali clanci, tragovi tudjih zuba iz krajnjih mladosti.
Ruka koja nije na kuku se otvara prema svetu, prema onome ciju dusu mora oteti. Svi se hranimo tudjim dusama. Pogledima kada oni nestaju. Snaga je u cutanju dok postujemo onoga izmedju dva clanka sake kojom obelezavamo zelju za smrcu. Onog drugoga. Za sebe uvek samo cast. Pa neka bude i smrtna.
Uvek dubok naklon. Voleti smrtovnika je vrhunska vrlina.
Voleti onog koji ti zeli smrt.
Tada se prema njegovoj krvi ponasamo kao prema bacenom obrednom caju.
Placemo za njom.
Ili ja placem.
Pustam svoju krv u znak solidarnosti.
U znak odobravanja.
U slavu hrabrosti.
Jer onaj koji se ne ume povinovati, ne moze vladati.
Cak ni sobom.

delta generali


Lep broj ljudi koji prolaze kroz moj zivot smatra da preterujem sa pricama o fasizmu. Lako je videti ono najgore u svetu u kome zivis, to je uvrzeno misljenje kada je u pitanju kritika mojih paranoidnih momenata. Ali, moj stav je da je lako ignorisati sve lose. Cinjenica da govorim o fasizmu koji je sistemski, da li je u pitanju ekonomska sfera - kapitalizam, ili drustvena, poput policijskog maltretiranja, ili pak krajnje eksplicitno otelotvorenje fasizma u nacistickim pokretima cije smo manifestacije imali prilike videti svi mi koji smo bili na antifasistickom marsu 11.10.2008., ne znaci da ne vidim ono dobro u ovome drustvu. Ili u bilo kom drugom. Razne teorije se bave raznim sferama fasizma. To i jeste problem, ili jedan od problema modernog antifasizma. Bas ta razudjenost i sistemska inkorporiranost fasizma. Tako fragmentiran je postao tesko uhvatljiv. Vise ne postoji jedan simbol, ili sacica simbola za koje je moguce vezati ga.
Nasi preci su mogli da ga opipaju i suprotstave se sistemski. Liberalna misao ga je asimilovala i razvodnila, tako ga predstavljajuci na prihvatljiv nacin.
Upravo u tome vidim razlog za ono sto smatram neuspehom marsa, manjak odziva.
Drzava kao sistem moci koji dobija legitimitet ljudi koje kontrolise bas tako sto ih cini podloznima kontroli kroz strah, nije morala da zabrani mars. Dovoljno je bilo igrati na kartu apatije koja je opet proizvod sistema koji je prethodio ovome.
Akteri se nisu mnogo promenili. Samo su pravila drugacija. Demokratija (parlamentarna) se brani necim sto bih nazvao "pravnim vakuumom". Naime, osnova teze o nacistickom marsu jeste bila svetla tacka tolerantnog drustva, a to je pravo izrazavanja misljenja.
Tu je kljucno pitanje anticke prirode - da li dopustiti nekome ko zeli da ukine moje pravo na misljenje, ili misljenje uopste, da iskaze svoje misljenje?
A ako zeli da ukine mene?
Fasisticki mozda zvuci, ali moj staj jeste jasan.
Ne, ne sme mu se dopustiti da izrazi svoje misljenje.
Zanimljivo mi je kako ljudi danas bivaju hapseni zbog posedovanja marihuane iako je u pitanju iskljucivo privatno uzivanje opijata, bez tendencije da se navodi druga osoba, a neko ko propagira tako sustinski destruktivne ideje za covecanstvo moze da se brani tezom koju sustinski prezire.
No, balkan je drustvo u kom je svako general posle bitke.

Ostavljam ovaj mars u amanet buducim generalima.

IZBRISANI


Otkad znam za sebe, provlace se prostori bivse Juge kroz moj zivot. U razlicitim oblicima. Dete sam bratstva i jedinstva, kako god neko na to gledao.
U Kopru sam rodjen. Pored mora. Tada mi se cinilo beskrajno plavim. Po njemu i odredjujem koliko je nesto plavo. I svi su mi se smejali. Prvi razdragani razgovori van kuce su bili na slovenackom.
Secam se Celestine koja je hramljala ka ulazu ograde koju je moj deda farbao. On nikad nije naucio slovenacki, iako je decenijama ziveo tamo. Baka jeste. Tada je imala jos uvek i svoj razum i svoje zube.
Onda se raspala bivsa Juga. Bratstvo se pretvorilo u bratoubistvo, a jedinstvo u nacionalizam plitkih stihova i rima.
Mene to tada nije puno doticalo. Voleo sam autice. Najvise citroene, jer mi je Cimos bila magicna granica koju nisam smeo da predjem kad sam kod bake. Tu je moj svet prestajao. Odmah pored Merkatora sa leve i Zajcka sa desne strane.
Pre rata sam cesto vidjao baku, dedu i tetku. Svako vece bismo deda i ja isli da pokupimo baku ispred neke velike zgrade. Pricao sam okolo da mi je baka direktorka te zgrade. Mislio sam da joj se tako oduzujem jer mi je uvek donosila kinder jaje kad bismo je docekali. Sa njom sam vezbao madjarski i slovenacki.
Deda mi je u svojoj garazi dao verovatno prvu igracku koje se secam, menjac alfa romea 33. Rastavljao sam ga i sastavljao svaki put kad bih dosao. A onda mi je sa 4 godine napravio prvi bicikl. Stalno sam busio gume. Ali sam voleo da idem sa njim na otpad da peremo ruke prljavstinom, vodom i nekom pastom.
Danas je na tom otpadu gomila soping centara.
Onda sam krenuo u skolu, a deda je umro. Samo mama je mogla da ide na sahranu. Ostalo mi je u glavi da nisam mogao sa njom jer je neko morao da pazi na sestru a i skolu nisam smeo da zapostavljam.
Dok nisu znali da mi je tata Hrvat, shvatio sam da je biti Slovencem nesto lose. Ali mi nije bilo jasno zasto sam ja los zbog toga. Iako nisam Slovenac.
Kada je krenulo bombardovanje, mama je bila nervozna jer nismo mogli da odemo odmah. Ja nisam imao drzavljanstvo.
Rodjen sam u Sloveniji. Odrastao u Srbiji. Koreni su mi u Hrvatskoj.
Niko me nije zeleo zbog ove druge dve republike.
Budimpesta je lepa. Velike ulice i prelepi mostovi. Ali najdetaljnije se secam slovenacke ambasade. Mislim da je to zbog toga sto su nas odbili nekoliko puta u toku par dana. Zao mi je sto se od Budimpestanskih lepota najzivlje secam travnjaka pored puta.
Saznao sam i da Slovenci ne vole Bosance. Rekla mi je bakina komsinica Milka, da nas Bosance treba sve poklati i da nemamo sta da radimo u Sloveniji.
Znao sam da nece mene zaklati. Ja nisam Bosanac.
A onda sam saznao da zapravo jesam.
I tako sam sve vise saznavao. Malo toga se secam iz tih dana kada sam sticao sva znanja, mada neke slike se ne brisu.
Danas moja baka hoda uz pomoc stapa i ne seca se ko sam. Dedu skoro da i ne pamtim, osim na trenutke kada se setim kako smo delili veceru. Sestricina je postala devojka, a ja se jos secam kako me je grizla jer joj rastu zubi. Samo ne znam gde sam izgubio sve to vreme izmedju.
I dalje se secam saltera i obe lokacije slovenacke ambasade. Secam se i svih viza kako su izgledale tokom poslednje 2 decenije.
Secam se podsmehljivih komentara slovenackih policajaca kada iskljuce mikrofon u policijskoj stanici dok mi pregledaju svaki list pasosa detaljno.
Secam se pretnji da ce me deportovati nazad.
Moja baka ima drzavljanstvo. Moja tetka ima drzavljanstvo. Moja sestricina ima drzavljanstvo. Moj otac ima drzavljanstvo. Ja sam rodjen tamo. Na listi drzavljana moje familije nedostajemo moja sestra, mama i ja.

Imam utisak kao da nam je neko oteo nesto sto nam pripada. Sredinu kojoj smo mozda mogli pripadati. Iskustva koja smo mogli doziveti. Izbrisati iskustva koja smo doziveli.

Izgleda da smo zapravo izbrisani mi.

eni


“Ivane, poljubi Eni.”, rece Lola, cebaste kose, po milioniti put u poslednjih mesec dana. Osmeh ne mogu da izbegnem. Znam da to zelim. Eni je zadivljujuce pametna i emocionalna, retka osoba, u prkos gustini koju odaje tako sitna i kompaktna. Lepa je, iako svojim stavom to pokusava da sakrije ispod svoje guste kose. Razmislja o tome da li njena sisa moze da stane u moju saku, a oboje znamo da ne moze. Bilo joj je potrebno tri piva da mi to prizna, iako verujem da bi mi rekla i nije popila.
Lezimo jedno kraj drugog, ja razmisljam o posledicama poljupca po nju, gajeci iluziju o svojoj ne pobedljivoj ravnodusnosti prema poljupcu. To je moj najveci adut, koliko znam, jer sve bivse su od mene trazile da ih poljubim posle raskida, ne seks. Okrecem se ka njoj, ljubim je na blic. Usne su joj meke i intenzivne, cini se da osecam puls, samo nisam siguran ciji. Osmeh je naizad i na njenim usnama. Na kolenima sam. Osmehnula se zaista zbog mene.
Lola, Sasa i Gojko su otisli, pokusavam da nadoknadim razliku u pivima, kao i uvek, to je pitanje casti kod mene. Lolino pitanje se javlja opet… ljubim je, ovaj put ne zelim da prestanem. Grize me, malo boli jer su mi usne ispucale, ali mi ne smeta. Jezikom prelazim preko Enine donje usne, znam da zeli da je dodirnem, jer zelim i ja. Mrzim da pokazujem neznost u javnosti, osecam se ranjivo, ali mi previse prija da bih sad stao. Konobar nas prekida uz izvinjenje i pita da li moze da nam pokupi pare, na sta oboje reagujemo pripitog osmeha, sto od piva, sto od poljupca. Priznajem, pozeleo sam da legnem kraj nje, na sred kafica. Osmeh je ostajao i kad je odlazila da piski trideseti put te veceri. Muskobanjasti hod koji fura se protezao od pete, preko kolena, ka jednoj od najlepsih guza koje sam video, tesno utegnute u farmerke, iako sam do tada svesno izbegavao da gledam, u skladu sa svojim stavom prema prijateljicama. Tada sam znao da cu za par sati uciniti veliku gresku. Prokleo sam Lolu, iako osmeh nije nestajao. Zavrsio sam pivo.
Dok smo izlazili iz Magneta, krenula joj je krv na desnoj saci zbog ispucale koze. Uzeo sam je za ruku, poljubio jos jednom i otpratio je na bus. Ruke su joj sitne, sva je mala. Nikad nisam voleo male devojke. Zapravo, nisu me privlacile. Zato nisam ni provodio vreme sa njima, pretpostavljam.
Sutradan sam razmisljao o tome sta se desilo.
I prekosutra.
I sledeci dan.
Zeleo sam da ponovim sve. Da budem pripit i bezrezervan. A onda sam se desilo ono sto sam ocekivao, a cemu se nisam nadao. Ne mogu da budem sam u njenom zivotu. Podseca me na period sa pocetka godine, kada sam zeleo da probam svaku devojku na koju sam naisao. Osecaj odvratnosti me prati od tada. Bio sam ono cega sam se uvek gnusao. Ali, nisam mogao a da ne odam pocast njenoj hrabrosti da to kaze. Malo je osoba koje takav stav priznaju. Tada me nije zabolelo. Jura Stublic se cuje na terasi tog jutra sa mog telefona, dok u kratkim rukavima citam poruku i pusim cigaretu. Zelim sa njom da provedem januar. I februar. I celu narednu godinu. Mozda i onu tamo. Nisam se zaljubio. Samo mogu da je zamislim golu kako mi prilazi sa ledja dok kuvam veceru samo u kecelji. Do sada sam mogao da zamislim dve osobe.
Znao sam da je sve sto prica samo fasada. Znao sam da nije tako nesrecna kakvom se predstavlja. Niko ne moze biti toliko razocaran u zivot sa dvadeset godina. Svi smo prolazili kroz teske faze u zivotu, neko se borio sa tim tako sto se povredjivao, neko tako sto je gradio zidove oko sebe. Kada neko gradi zidove, to je znak da ima puno toga sto zeli da sacuva.
Brzim koracima je usla u moj zivot. Onakvim koracima, kao kada se setamo na minus pet, pa na ledu ne mogu da je stignem, jer je njen crveni kaputic laksi od moje postavljene vijetnamke.
Suzdrzavao sam se sve vreme. Nisam zeleo da je oteram. Nisam je slusao kada je govorila da ce ona oterati mene. Reci su oruzje. Znam da nije zelela, ali povredjivalo me je kada me je otpisivala. Na to ima pravo.
Desilo se upravo suprotno od onoga sto sam predvidjao. Ja sam taj koji je pozeleo vise.
Desilo se suprotno od onoga sto je ona predvidjala. Ona nije pozelela mene.
Na ulici sam poceo da zagledam niske devojke u crvenom kaputicu i sa roze kapicom. Ne vidim dobro, pa se svaki put ponadam.
Obradovala me i slicica “za ivana”, iako sam znao da nije slikana za mene. Ali je bila lepa na njoj.
Otisla je da piski opet. Besan sam celo vece, jer i posle dva sata provedena u Rakiji ne osecam ruke, sto je posledica vrlo dugog cekanja ispred studentskog parka na hladnom vetru. Imao sam dovoljno vremena da razmislim o nekim stvarima. Osobe koje sam najvise na svetu voleo u tom trenu, cekao sam daleko manje, i nije mi bio problem da odem. Pitanje koje se pojavilo jeste bilo, da li zelim da cekam nekog ko me ne zeli u zivotu kao sto zelim ja nju. Da li mogu da trazim ono sto smatram da sa razlogom moze da mi pripada?
Kada se vratila iz wc-a, bilo mi je jasno da ne mogu. Rukom sam joj dao znak da mi pridje, jer sam bio svestan da je to verovatno poslednja prilika da je poljubim. U trenutku sam zamrzeo zimu. Nisam je dodirnuo onako kako sam zeleo. Dodir kada ne osecam prste nije ono sto zelim. Rukavice su pak neiskrene.
Zeleo sam da zadrzim ono malo dostojanstva koje mi je ostalo, pred devojkom koja se i dalje smesila, pokusavajuci da mi objasni kako to sto se tako zavrsilo nije nista strasno. Znam da nije. Ali, ne znaci da ne boli. I ne znaci da ne razumem. Samo se plasim da mi opet neko ne kaze da sam patetican ako kazem sta osecam. A to je upravo ono sto bih ocekivao od nje.
Izasao sam sa njom iz Rakije, odmakao se par koraka. Bilo me je sramota sto je poslednjih pola sata proslo u mojoj tisini. Nisam znao sta da kazem. Zapravo, jesam. Ali nije bilo na mestu. Znam da reci koje sam zeleo da prevalim preko usta nisu menjale nista. Kako ja ne mogu preko onoga sto osecam, ne mogu da ocekujem ni od nje da predje preko svojih osecanja. Izasli smo kao prijatelji. Mada mi je potrebno neko vreme. Ne zelim da pozelim poljubac kada je vidim. Iako znam da bih ga mozda i dobio.
Okrenuo sam se, kao porazena vojska kada kupi svoje mrtve sa ratista, i odsetao kao da se nista nije desilo.
Ironicno jeste sto se nista i nije desilo.

building blocks


Nekada davno, ljudi su klesali cime su stigli. Drugim kamenjem kamenje koje su zeleli da uglave medju kamenje koje su vec postavili. Niko nije postavljao pitanje prvog kamena. Mozda zaista nije ni bitno. Ali jednog dana, postavilo se pitanje adekvatnosti sledeceg. Klesao je taj dokoni, fanaticni covek. Zeleo je da se to cudo nadje tu. Nije mu bilo bitno kako. Klesao je on, dok nije shvatio da mu je najlakse da sve kamenje klesa jednakih ivica. Malo vise truda, ali manje problema da uklopi pejzaz. Cigle su ga slusale. Retke su se lomile na pola.
Verovatno jer su bile stare.
Veoma stare.
Sto je radio sa vise cigala, to je meksa materija bila.
Sto je meksa materija bila, to je mogucnost isticanja ivica bila veca.
Sto je ivica bila slicnija sa prethodnom, to je ukupni zid gradjen bio cudniji, jer je pretpostavljao da ce zid biti cvrsci. Sto je veca zabluda bila, to je tolerancija prema nejakim ciglama bila manja. Tada je zid pocinjao da puca.
Kad je zid pucao, rusio se.
Onda je ostatak cigli odlucio da je u redu da zarad vecine uniste one najslabije i one koji nisu hteli imati identicne ivice.

A sve sto sam ja kao cigla zeleo jeste da moja ivica bude zanimljiva.

Nema zida koji stoji bez kompromisa ivica.
Malter puca.

Sila prilike, prilika sile


Sve je pocelo jos pre par vekova, kroz pacove smo sejali smrt. Na svakom koraku smo ponosno izlagali crkotine kao trofeje. Utrkivali smo se ko ce brze uzeti sto vise dusa putevima smrada raspalih leseva, dok su ritam nereda udarali krici prezivelih. Pritajili smo se. Vekovima. Zvali su nas kuga.
Kada je Luj pao, bili smo trojica. Ja sam odbijao da ucestvujem, jer su me budili iz meni ne dragih razloga. Kad sam video da braca ubijaju jednako, oslobodio sam se. Glave su padale godinama. Ali mi je bilo mrsko sto me dizu u ime sveta kakav ja ne zelim. Zvali su nas Bratstvo, Jednakost i Sloboda.
Digle su se kuke i motike. Pao je skoro ceo kontinent. Bilo je prelepo gledati stotine dusa kako meni u cast jedni drugima grizu vratove. Za mene su svi bili jednaki. Od prezivelih. Od gladnih. I onih nesitih pravde. I onih koji su postali siti. Nejednakiji u odnosu na jednake, ali za mene nema razlike. Ja ih sve prihvatam. Zvali su me boljsevizam.
A onda je dosao moj vrhunac. Moje remek-delo.
Najzad su nejednaki medju jednakima shvatili da postoji nesto vise od jednakosti. Nesto lepse. A to je nejednakost. Ja sam bio ta nejednakost. Zvali su me nacizam.
Otvarali su te prelepe kampove, vratio se duh antike, savrsena uredjenja, snaga protiv pameti. Pomracenje uma, zora subotnjeg mamurluka od sinocnje krvi. Kruna je bila atomska bomba. Dovoljno je bilo reci "A", i moji ljubimci su usli u novu eru.
Posle svega toga, osetio sam da je vreme da se smirim. Shvatio sam da krici nisu vise ono sto su bili. Nema tu mnogo zabave kada su stalno dostupni.
Prosuo sam iluziju da se narod moze ujediniti odozgo. Dao sam im par instrumenata.
I najvaznije, dao sam im slobodu da odlucuju. To je najveci hendikep koji sam im mogao dati, ako im ostavim iluziju ujedinjenja odozgo.
Ali, oni su slepi. Jos su mladi. Dok oziljci jos uvek zarastaju, nemam se za sta plasiti.

No, dosta o tome, ne smem davati mnogo, moze mi se obiti o glavu.
Jer sledeca zora ce biti protiv mene.
Ime ce mi biti "liberalizam" ili "On".

Ne volim ih. Samo su strasno zabavni kad se vratim sa posla.

A posla ima mnogo.

indestructible nomad cronicle


Plava. Nije njena boja kose. Ne zna o cemu prica. Jevreji, pederi, anarhisti, unistenje drzave, dekadencija drzave. Tukao sam se kad su zatvorili Dolar. Mrzim skinse. Ne skinheadse. Njih obozavam. Volim ih godinama. 69 nije perverzija za mene. Nije fetis. To je nesto sveto. Godina kulture gde sunce jace sija, jer nema rata ili sportskih sankcija.
Kad sam bio mladji, plasio sam se bola. Nisam znao koliko je to,prolazan osecaj. Pretili su mi, ustuknuo sam. Stotinama puta.
Ali, onda sam shvatio da je Sloboda moja profesija.
Ta Sloboda znaci da nekad moram pustiti krv.
Svoju ili tudju.
Po cenu sramote.
Ni jedna cena nije previsoka kada se borim za one koje volim.
Na zalost, nekad moram pustiti da oni koje sam voleo vise od sebe odumru..
U sebi, ne u realnosti.
Ljudi se meenjaju.
Ljudi prevazilaze. Zaboravljaju.
Ja ne zaboravljam.
Slomljeni Camel je slomljen.
Ima svoj pocetak
Ima svoj kraj.
Ali, da bih ga osetio, moram ga okrenuti na glavacke.
Sa njim sam izgubio nevinost.

pozuda


Current mood: gorecu u paklu, tako kaze biblija

Slatkasti odsjaj njenog oka me uhvatio dok sam prolazio pored njenog stola. Zastao sam i pitao je za vatru. Uperila je oci u mom pravcu, ali staklenog pogleda. Obuzela me mucnina i sramota, dok mi se u glavi motala misao zavisti sto nikad necu uzivati u telesnoj ljubavi kao ona...

sedam


Current mood: lijepo, lijepo neopisivo, ljubav traje beskrajno

Moji gresi:
-Pozuda
-Srditost, ili jos bolje Bes
-Zavist
-Ponos

Moje vrline:
-Poniznost
-Strpljenje
-Dobrocinstvo

ah, jebi ga, gorecu u paklu...

kad izravnam racune sa ovdasnjim demonima

sreca

I kada te uzmem celu za sebe, osecam da te uvek svi imaju vise nego ja

bogovi nam zavide


Pre koju godinu, prekinuo sam sve kontakte sa nekada najboljim prijateljem. Moja prva ljubav, u sali volim da kazem. Zaista me je bolelo. Voleo sam ga kao brata. Mislim, volim ja njega i danas, ali su nam se na zalost ili srecu, putevi razisli. Zasto spominjem ovo?
Pre neki dan, u ciklusu umobolno besmislenih maratona filmova na svim mogucim kanalima, naleteo sam na film "Troja". To je film zbog kog sam se posvadjao sa ortakom. I to je film koji Eni obozava zato sto igra Bred Ahila. Volim ovakve rogobatne, ali korektne recenice. Sve u svemu, veceras, iako prepuno ocekivanih razocarenja, ostavljen sam sa jednom mislju, a to je Ahilova teza da nam bogovi zavide.
Na neki nacin, covek je potrefio razlog za sve zlo ovoga sveta. Za dobra smo, pretpostavljam, dobri mi sami, a za lose, bogovi pizde na nas jer su svesni da upravo njihovi postupci nemaju smisla u odnosu na nase. Cemu ljubav, sex, dodir, poljubac, razgovor, pamet, mudrost kada se sve rasteze u nedogled, i postoji samo ponavljanje, nagomilavanje, bez granica? Veceras sam opet shvatio da stedeti reci nije dobro, ali, alternativa, gde su reci ponovljene dovoljno puta da budu zanemarene i da izgube smisao, je mozda jos gora. Isto vazi za dodir.
Stedeo sam na dodirima, da ne bi izgubili smisao, ali je alternativa, gde se prema dodiru ponasam kao raskalasni bogovi, je gora, jer se pazljivo biranih dodira secam vrlo rado.
Vreme koje provedemo na ovoj planeti je ono sto je bitno. Nije bitno ni koliko, ni gde, bitno je kako. Ali, nema mesta kajanju. Imamo jednu sansu, koristimo je najbolje sto umemo.
Veceras sam naucio jos jednu vaznu lekciju. Preporucujem da naucite i vi.

pijanstvo


Da li ste doziveli samostalno budjenje u doba koje studentski zivot ne propagira kao predvidjeno za budjenje?
Ustao sam, pocesao se za jaja, prirodno, momci ce me razumeti. Pogledao sam na sat i shvatio da je izmedju mog promatranja sajta newbie nudes, sexa sa curom i budjenja proslo neobjasnjivih 5 sati. Ali, delujem odmorno sam sebi. Krevet se i dalje vrti oko mene dok me oci svrbe i peku. Koje je bolje pivo, Jelen, ili Bavaria?
Nisam siguran. U 6 ujutro tesko da je moguce biti u bilo sta siguran. Ali, uvek je tu spice platinum da me razgali, doduse, do 5 ujutro, ali sta je tu je...
Maajka se jos nije probudila, a moram joj uzeti neki din. Neka, verujem da nece ni primetiti ako joj nestane koja stotka. Ako i primeti, reci cu da sam ja, za prijave, obrasce etc...nije ni bitno.
Put do Gimnazije nije zanimljiv. Prolazim kroz mali Tas, mrzeci majmuna koji ima tet keltskog krsta, ali sam svestan cinjenice da ako bi se lik pojavio, razulareno bih iskulirao pojavu sa izgovorom da je prerano za makljanje. Iako znam da ne postoji vreme i mesto za obracun. Sredovecni cove ispred mene, pored praonice je prdnuo masno, nadajuci se da nisam iza njega, i da nisam nikako cuo njegov komentar neverbalni. Ali jesam. I nije mi opterecenje. Ne osecam smrad. Prodavnica, nepunih 20 m od moje izazovne, ali stidljive prijateljice Jelene radi 24/7, uzimam dva tuborga u konzervi, 48 din svako. Znam da nema profesora u blizini, ali je meni jako bitno da to zavrsim pre nego sto se pojave. 2 piva u 7, za pola sata moraju biti popijena. Nista u zelucu...

Salvador Dali je mesto zlocina sa skoro istim akterima od nekoliko meseci ranije, samo sa mnom u ulozi mirokvarioca, ne mirotvorca. Koktel je previse sladak, tera me na razmisljanje o bivsima i koliko bih zeleo da sam sada u njima, ili njoj, ali je necu imenovati. Pivo je prava stvar. Imaju samo Lav od tocenih. I skup je, moram priznati. To nije pivo koje bih platio visoko. Ali, cinjenica da mogu bez problema opet da se ucirkam nekoliko veceri za redom je ohrabrujuca, obecava provode kojih cu se sramotno ponosno secati u anrednom periodu, nacin na koji cu biti zanimljiv ljudima koji o meni ne zele nista da znaju osim cinjenice da sam u zivotu video zene i procitao knjigu. Ali, da li ja to zelim biti?
Ipak se odlucujem za Holsten, koji je moguce nabaviti samo na mestu koji nerado izbegavam u nadi da cu izbeci dalje povrede od strane osobe koja je nezasluzeno zauzela mesto u mom zivotu koje joj ne pripada jer me osudjuje na nezasluzene patnje. Nije bitno sto me matori dripac pokusao poljubiti prethodnu noc, na veoma bliskoj lokaciji. Holsten je kljuc. Otvaram konzervu dok me momak, koji je verovatno bi u najmanju ruku, gleda bojazljivo izazovno, a meni se u glavi vrzmaju zenska tela, naravno, zahvaljujuci cinjenici da me alkohol pogadja opet onako nisko i zivotinjski kao ranije, kad sam pocinjao da pijem. Ali, sada postoji iskustvo. Znam kada je mesto cemu. A sutra se moram upisati na drugu godinu. To je neminovnost. Kao i ova prica.
Izmedju lomljenja svojih i tudjih kostiju i alkohola koji me cini slabim, izabrao sam alkohol da zaboravim sta znaci dati ono sto imas.

konzerva


Jutro je donelo osecaj alkohola, i zadah lesa. Sumirajuci prethodno vece, osmehom sam pozdravio sneg na krovu preko puta moje terase. Secanja su jos ziva, a ukus pobede nikako da zameni alkohol. Ipak, nije mi zao sto sam napisao blog sinoc. Zao mi je nekih drugih stvari, ljudi koji su se nasli u unakrsnoj vatri gde sam rata svestan samo ja, ali tu nista cudno nije. Nije ni novo. Pogodjeno je puno vise osoba, ni krivih ni duznih, nego sto se na prvi pogled vidi. Ali, posledice nece biti vidljive jos neko vreme. Pitanje ponosa je poprimilo drugu konotaciju. Situacija se otrgla kontroli. Nisam ocekivao od sebe reakciju kakvu sam sinoc uspeo da provedem u delo, pogotovo zbog nacina na koji je vece krenulo. Zapravo, konstantno razocarenje u Nju nikako da me natera da se saberem i trezveno razmislim o svemu. Ne zalim vreme, zivce i snagu koji su otisli zbog nje. Zeleo sam to. Bio je moj izbor. Sa posledicama, kao sto sam vec rekao, moram da zivim. Ali, posledice me trenutno uce onome sto je Danijela pricala nebrojeno puta. Polako saznajem sta ne zelim. Koji izbori nisu oni kojima zelim da se odreknem slobode. Zanimljiv paradoks. Zaista jesam neiskusni mladic.
Na bizaran nacin se provlaci nota zahvalnosti prema tebi, ako citas. Nisam jos jasno odredio zbog cega, ali sam taj osecaj primetio dok sam ispijao svoju jutarnju kafu, i dalje pracen oporim ukusom u ustima, vapeci za tecnoscu, u, ironicnog li smisla sudbine, Cuba Libreu. Moj fensi mobilni telefon je sjajno posluzio da proverim sta sam tacno napisao sinoc, ne zaleci da mi potrosi 80 dinara na browseovanje myspacea. Zaprepastio sam se kada sam shvatio koliko je zapravo dugacak blog, posto mi je ruka bila u poprilicno losem stanju, a pijanstvo je bilo konstanta. Zanemarujem dosta gresaka, stilskih i gramatickih, nisam zeleo da popravljam, posto bi narusilo originalnost. A i podlegao bih iskusenju da napisem jos po koji red.
Frizer, dobar covek, uvek ljubazan, ali kulturno distanciran, osisao me onako kao i uvek. Jos jedna nepromenjena stvar je njegovo cudjenje mom cuperku, koji se proredjuje iz dana u dan. Ali, tesko je njemu objasniti da nekih stvari mogu da se odreknem samo ako zaista imam dobre motive za to. Cudno, ja za njega znam da je konzervativac, a on za mene misli da sam anarhista. On mene ubedjuje da ne smem da ostavljam stvari nepromenjenima, dok ja odbijam promenu. Paradoksalna situacija.

kapo


Sine, večeras poslidnji put sidimo skupa ti i ja. Posta' si muskarčić. Znan, nisan ti govorija često da san ponosan, ili me ti nisi čuja kad san to izgovara'. Ali jesan, ponosan san. Tvoj stari je grišija za života. Nisan bija doma onoliko koliko bi' tija, ali san se trudija da bar kruv namisto mene imaš uvik za stolom. Pa neka je i to neka utjeha. Nedostaja' san ti sve ove godine, nedostaja' si i ti meni, vise nego što moš' zamislit', ali to nije, i ne triba bit' tvoja briga. To je moj par postola, moj križ koji moran nosit. Odreka' san se onoga najmilijeg sebi da bih tebi da' svitlu budućnost, ili bar temelje na kojima možeš gradit svoju manjanu. Sad te gledan, imas brčiće, možeš se mušćat. Nemoj se ljutiti na starog, samo san sritan sta te gledan kako rasteš lipo. Plaka san kad san te ostavlja prvi put, mater ti to nikad nije pričala, ali jesan. I ja plačen. Nemoj se svojih suza stidit. Stari i mater će te često povredjivati, ali to nikad neće učiniti namjerno. Ili ako i to napravimo, ne činimo to povredjivanja radi, već da bi te zaštitili od zviri i beštija. Lakše je ako se ljutiš na nas nego da te neki idiot povridi ako ne zaslužuješ.
Uvik budi ponosan na sebe. Uvik glavu gori. I kad znas da si zajeba', stani pred Pilata i reci glasno svoje ime, da se zna kome sude. Gledaj ga u oči i znaj da svoje odslužeš sam i niko namisto tebe. To je čovjek principa, tako pokazujes da imaš kičmu.
Nikom ne dozvoli da ti po kičmi skače. Bolji si od toga. Sam odridjuješ granicu, sam snosiš posljedice i sam diliš kazne. Ali svakom po zasluzi. Pravda je spora, ali nije slipa.
Voli duboko, voli iskreno i bez rigreta. Nikad se ne kaj zbog toga. Nije vridno tvojih suza. Onaj ko ne želi tvoju ljubav je ne zaslužuje. Ali kada naiđeš na tog nekog tko će te poštivati bez obzira na uvjete i vrime, drzi čvrsto, ka' šta smo se tvoja mater i ja držali sve ove godine. Prava ljubav je ona koja zahteva rad, ali pruža mnogo veću nagradu. Tvoja sistra i ti ste mi najveća nagrada koju san moga' zamislit. Da san zna' da ćete ovakvi ispast, nista drukčije ne bih činija.
Reka' si mi da me mrziš. Znan zašto se tako osjecaš. Ni ja svog starog nisan razumija. I on je nosija iste križeve ka' šta ih sada nosin ja. Ali to ćeš razumit kada budeš ima' svoju dicu. I ja ti ih želin, od sveg srca.
Ne smjeta mi šta pušiš. I ja san pušija u tvojin godinama. Staron sam isto tako kra' cigarete. Godinama. Zna' je i on. Ali me volija, i prihvatija me takvog kakav san. On me je dovea do jednog dila puta, ostatak san mora sam prepišačit. Tako i ti. Volija bi' da si nastavija sa karateom, ali to je tvoje tilo, sa njim možeš činit šta ti je volja. Ja ti mogu dat savjet, i tu se moja uloga završava.

Mišo! Daj pivo malom i meni! Naplati Bati, ili će se mali strcati dogore i donit pare.
Imas cigaret? Ivane!

Jos rolaš? Dobro, ajde, bar znaš sta pušiš. Nemoj onaj Davidov, sve ti je to naparfumisano, ka' da vučeš dior za ženske. Ako vec moraš, puši taj golden virdžinija. I dobri su ti ovi filteri. Jel te bole pljuća?
Nemoj plakat, sine. Nije suza vridno. Vratit ću se. Znan. Imas dvadeset godina, i još se nisi navika. Znaš da mi, kad si bija mali, do pete godine nisi da da spavam sa materom u istom krevetu? I tada si mi govorija da me mrziš. Za mater znan zašto joj govoris to. Razumin te. Ja san je oženija, znan je bolje no iko. Ali, familija se ne bira. Kada jednom okrineš ledja familiji, povratka nema. To zapamti, jer te to čeka samenom. Ne zato što te ja ne želin, nego zato što to tako mora bit. Jednog dana ćeš i ti imat svoju familiju.
Ja ću te i dalje volit, ali ćeš ti biti svoj čovik, ka sta san ja.

Volis li tu curu?
Je li dobra prema tebi?
Ako je, učini što možeš da je zadržiš, progucaj sta je potribno, jer se isplati na kraju. Alternativa je da si je loše procinija, a to je samo njen gubitak. Ne budi zao nikad, milosrđe je najgora stvar koju možeš uciniti nekome ko te povridija. Ali milosrđe koje taj neko ne vidi istoga trena. Ti zadrži svoj ponos, ne spuštaj se na nivo propalica i kurvara.

I ka' šta san ti reka', voli punih pljuća...ka šta ja volin tebe.

Voli te tvoj stari

...Ivane

she who's name I don't say out loud


Mrak je. Otvaram oci, imam utisak kao da mi je neko uperio baterijsku lampu u facu. Levo oko je ostalo slepljeno. Imam dosta problema sa tim okom poslednjih par godina. Opor ukus u ustima od sinocnje trezvenke mi govori da sam se verovatno lepo proveo. Carsava je premalo na meni, obicno se sav umotam u pokrivac, ljubomorno ga cuvajuci od umisljenih i usnutih neprijatelja i dusmana. Spustam noge kraj kreveta, prozor je otvoren. Vetra nema. Znojim se, nisam bas siguran od cega, ali pripisujem to krizi za cigaretom. Pakla me doziva, svetlucajuci u mraku, tiho mi saputajuci da je otvorim.
Nedostaje mi ona. Voleo sam je davno. Dugo sam se budio redovno pitajuci se sta radi tog momenta. I ove veceri se javlja isto pitanje, ali scene kojima sebe cinim ljubomornim i hranim svoj bes izostaju. Otvaram paklu, palim cigaretu, pokusavam da izbacim iz glave njeno nago telo, koje ne znam zasto mi se mota po glavi. Obicna glupost, idealizacija, iracionalizacija, nesvest. Mesecima mi je trcala po mislima. Pokusavao sam je se otresti. Suzdrzavao sam se. Besneo. Zeleo. Jurio. Bezao. Mrzeo.
Sada je sve gotovo, hvalabogu. Nema tih losih emocija. Nema ni dobrih. Ali bih i dalje voleo da znam sta bi bilo. Ili kako.
Vetar je najzad poceo da se pojavljuje. Dobar je prijatelj vetar leti. Daje iluziju.
Cujem disanje iza sebe. Na trenutak mi se ucinilo da to ja disem, ali je ritam ocigledno pogresan. Cigareta samo sto se nije zavrsila, ostalo je mozda za jos dva do tri dima. Okrecem se iza sebe, bojazljivo preko ramena. Carsav je rastegnut skoro preko cele povrsine duseka. Silueta tela se nazire ispod prekrivaca. Noge su otkrivene, leva savijena i naslonjena na koleno desne noge, ta koza koju sam toliko dugo zeleo da dodirnem, prepoznajem je iz snova. Povlacim carsav navise, otkrivajuci butine, vitke i zategnute, ali mekane na pogled. Dovoljno rasirene noge me zaticu potpuno nespremnog na ovakvu vrstu zadovoljstva. Venerin breg i linija koja razdvaja dve strane sveta imaju svoj zivot u ovom trenutku. Osecam taj miris zbog kog se devojke bune kada pozelim da ih okusim. Carsav ne nailazi na otpor dok klizi preko njenih povrsina. Mlecna je. Ono malo svetlosti koja dolazi kroz grane se prelama na njenom stomaku, igrajuci balet u ritmu njenih udisaja i izdisaja. rebra se radjaju na njenim grudima, onakvim kao iz mog sna. Da li i dalje sanjam?
Povlacim carsav konacno ka sebi. Nisam ni siguran sta je stvarnost. Da li umisljam? Plasim se da otkrijem ko je ta devojka. Kako sam uopste dosao u poziciju da spavam sa nekim koga ne poznajem?
Poslednjih par centimetara carsava otkrivaju pepeljastu, plavu kosu, krutu i neurednu, usne koje predobro poznajem...sve sto je potrebno da upotpunim ovu zaboravljenu fantaziju jesu oci.
Otvara ih sanjivo, sa osmehom izgovarajuci reci:"Ivane, znam...ali bilo je lepo".
Da, to je ona cije ime ne izgovaram na glas.

today is a good day to die


Nenad je popio opet pivo pre mene. Ide mi na kurac razlika u godinama. Ne zato sto je on stariji, nego zato sto dobijam komplekse kada ga vidim kako sa lakocom sprovodi alkohol kroz svoj grkljan, skoro bez onog "gutam" momenta. Od pocetka pijace, kada se ide onom stranom koja je okrenuta ka reci, on je pola litre Jelena u konzervi stukao, dok sam ja uspeo skoro povrativsi od pene da odlijem jedva trecinu, u nadi da ce alkohol proraditi pre pesnica. To je jedino sto me drzi na nogama, jer je strah od sukoba sa iskusnom ekipom koja ceka vec godinama ovakav obracun, sve jaci kako se priblizavam Glavnom gradskom trgu. Na mp3 urla granata groul sa pesmom antifa, dodajuci adrenalin i podsticuci endorfin dok mi scene krvi koja siklja iz noseva hrabrih pripadnika Copora koje sam vojnicki, bez milosti pokosio, kao nacisticke horde bezvredne i obespravljene "nize". Bez milosti. Godinama mi govore da se ne razlikujem od Copora. Prizeljkujem sukob koliko i oni, zelim da ih unistavam njihovim metodama, verujem da sam ekstreman koliko i oni, ne marim za cenu koju bih morao da platim, osim eventualno zivota, posto bi me to automatski onemogucilo da nastavim da prozivljavam svoju mastu. U datim momentima besvesti prestaje da tinja svaki oblik humanizma u meni, pretvaram se u zivotinju koja zeli krv, ne priznajem odustajanje, pacifizam nestaje bez traga. Nema mesta pravu izbora, jer taj izbor negira svaki drugi izbor.
Na kraju doma vojske, kasarne, ili cega god, nalazi se Dunavski park. Prelep je na prolece, leti prevruc za moj ukus. Ali, zivotinje koje sam tamo nalazio su najlepse koje sam video. Secam se kako sam kao mali pokusavao da ukradem aute na baterije koje bi iznajmili moji za mog brata i mene. Nikad necu zaboraviti uzasnutu facu moje majke koja trci za mnom, misleci da sam izgubio kontrolu nad kolima i otisao na ulicu. Nenad gleda momke u crvenim fajerkama i crvenim pertlama na martinkama marke Shelly's. Ima ih desetak i sigurno ce im se svideti moj cica-glisa koji baca svastiku u kantu za smece na levom rukavu, space invaders against fascism na ledjima, poklon devojaka iz LGBT iz perioda kada su me znali kao "skins iz XIV", i neizostavni bedz stop naci sa precrtanom svastikom, poklon od poljskie antifa ekipe koju je upoznao ortak prosle godine. Momak sa prisivkom SHARP i logom trojanaca na srcu, tamo gde na firmiranim fajerkama stoji cickom prilepljeni isfurani "alfa industries" moment, nam dobacuje da bi bilo bolje da smo uzeli Jelen u staklenim flasama. Nisu voljni da se predstave, ali nas prihvataju kao svoje, dok pazljivo osmatraju susedne dve ulice i Dunavski. Ulica kojom idemo zavrsava se kod Irish puba, mesta na kom su me prvi put u ns terali da se ucirkam da bi videli gluposti koje pravim. Cudno je kako sve lokacije pamtim kroz alkohol. Preko puta Irisha se nalazi kafic gde su me panduri probudili da bi me legitimisali, ali posto posle 10 minuta nisam mogao da nadjem licnu kartu, pustili su me uz moje obecanje da ce me pokupiti buraz. Stolice i stolovi su sklonjeni sa ulice, a svi kafici zatvoreni. Verujem da je stigla naredba odozgo.
 Ne krivim ih. Kada je prosli put bila frka izmedju nacista i Antifa, centar ns je preziveo nekoliko obracuna koji su rezultirali kolateralnom stetom. Tada nije bilo najave obracuna. Sada je poenta ovog dogadjaja upravo taj obracun. I mi i oni se nadamo krvi druge strane. Volim Vojvodinu. Novi sad pogotovo. Ako ima mesto u kome bih voleo da se desi obracun ove dve strane, to je definitivno ns. Poslednje utociste vrednosti koje ja smatram uzvisenima i vrednim svega. To je jedini moment u mom zivotu gde se ja svojevoljno i sa zeljom podredjujem kolektivu. Jedina situacija gde se vodim maksimom "onaj ko se ne ume povinovati, ne moze vladati", jedini trenutak mog beszuslovnog povinovanja hijerarhiji i pretenzijama na moc.
I dalje je pivo u ruci, ali sam i zaboravio na njega, posto je adrenalin blokirao alkohol, i strah je prevladao. Copor marsira, to je sigurno. Ubedjen sam da cujem korake iza sebe. Nenad je veseo, uvek je takav kada se zna da ce biti sukoba. On je jedina osoba koja tada ima osmeh na licu, iskreni. Divio sam mu se kao klinac.
Nema nikakva obelezja, ali iz njega isijava mrznja prema Coporu. Zbog toga se osecam kao folirant i pozer, neko ko je cetvrti u ekipi za borbe, onaj koji sedi na kliupi jer klubu fali igrac da popuni kvotu za ligu. Pored mene je decko u crvenoj fajerci bez ikakvih obelezja, osim upadljivog oziljka koji se proteze od sredine cela, dijagonalno po lobanji. Deluje kao neko kome imidz Trojanca stoji. Cela crvena ekipa navlaci rukavice koje su u Srbiji postale popularne kad se pojavio UFC, pa je posle prve sezone previse njih odustajalo zbog pocepanih clanaka na rukama. Sjajne su, skoro ih ni ne osecas. Nenad mi daje stitnik za zube, posto zna da sam svoj zaboravio negde otkad sam prestao da treniram. Njemu i onako ne treba. Niko ga nikad dotakao nije. Osim mene. Ali verujem da me je i tada pustao, da se ne ubedacim potpuno. Stizemo do Glavnog trga. Sa leve strane stoji Obraz sa svojim obelezjima, dosta rastrkani i bez nekakve ideje, dok neonacisti stoje u stavu mirno uzvikujuci parole dobrodoslice Ceskim i Madjarskim nacistima koji su zeleli da odrze govore dok je njiho "mars" jos uvek bio odobren. Sa desne strane stoje ljudi svih boja, fazona i oblika. Monolitna ekipa u crnom sa leve, i duga sa desne. Vidim da su klinci u navijackim odezdama povadili jogurte. Pitanje je samo kako da se zajebu panduri koji su u punoj ratnoj opremi. Nisu problem ovi koji su izmedju dve strane, vec su problem ovi sa strane, koji cuvaju okolne ulicice od eventualne gerile koja bi napala neku od dve strane. Zavrsicu pivo.
Prelepa je katedrala na tom trgu. Sad bih najradije isao u obilazak sinagoge. Pitam se ima li Jevreja ovde. Mislim, na ovom skupu.
Nebitno. Atmosfera je krajnje mirna. Copor je shvatio da je vrag odneo salu kada je policija pustila veliku grupu antifa njima sa ledja. Bice uzbune. Vrlo uskoro.
Vidim puno poznatih lica, sto sa faxa, sto iz bg, sto sa neta. Pitam se da li je antifa ekipa iz za i si dosla. Pozvao sam ih, rekli su da ce da vide ako mogu da pobegnu sa posla.
Nikad nisam video vise ljudi okupljenih na jednom mestu a da se pri tom ne osecam kao partibrejker. Znam da stoje iza svake moje misli u vezi sa ovim skupom. Krecu saputanja oko mene, Nenad i crvena ekipa se spremaju na juris. Odjednom naslucujem da ce se napad desiti veoma uskoro. Glavninu udarca ce pretrpeti ekipa koja je pustena iza ledja Coporu i panduri koji ce pokusati da nas zadrze. Iskreno, pandura mi nije zao. Nisu odrzali obecanje da ce svako ko se danas pojavi sa naci obelezjima biti uhapsen....

...i napad je krenuo...

endorfin


Obozavam kada devojka nosi haljinicu do malo iznad kolena. Nisam ni bio svestan toga dok nisam ugledao prelepo stvorenje preko puta. Svetlo plava haljinica. Noge su svilenkaste, presijavaju se blago. Zbog toga ne mogu da odredim koja joj je boja koze. Oko mi nije bas najbolje ovih dana, pa me ubija svaki odsjaj. Izgledam uplakano konstantno. Ali ona izgleda savrseno. Citav utisak ne kvari ni torbica koja visi sa ramena i zaklanja pogled na njene grudi. Ima savrsene kukove, onako kako volim, blago rasirene, odaju savrsenu krivinu na savrsenom mestu. Malo je devojaka sa ovakvim zrakom kojim me privlace. Znam da bih joj najradije prisao, ali ce me pogledati sovinim ocima i zamoliti me da odem jer je plasim. Ne bih joj mogao ni zameriti. Ako nista drugo, onda bar zbog cinjenice da ima grudi kakve bih mogao ili sanjati, ili izvajati. Nikad me nije privlacila velicina preterano, vec oblik i odgovor na pitanje da li mogu da zamislim sebe kako ih dodirujem. Ova devojka nije ni svesna, nadam se, koje blago poseduje. Grudi pocinju ispod ramena, mogu da zamislim kako se razdvajaju pravilno par centimetara iznad one rupice koja razdvaja grudni kos od stomaka, i zavrsavaju se u luku svaka gledajuci na svoju stranu, sa bradavicama koje kada se nadraze cine sliku potpuno savrsenom.
Takve ih je grehota dodirivati, dovoljno je samo da ih gledam. Neverovatno je sto me ovakve stvari ne uzbudjuju kada o njima razmisljam iz ove voajersko romanticarske perspektive. Krenula je na moju stranu ulice, malo me je i sramota, pa skrecem pogled za sekund, paleci cigaru. Ah, hrabra je, nema nista ispod haljinice. Usne same po sebi nisu nista posebno, ali je boja intenzivna i bez karmina.
Dok prolazi oblizujuci usne, zamisljam kako njena krv stremi ka usnama, dok pogledom pratim zadnji deo haljinice koji leprsa pozudno. Ili se to samo meni cini. Vidim da je uzurbana. Nesto joj nije pravo.Haljinica i dalje oduzima dah. Pitanje da li sam jedini mamlaz koji je prati pogledom ne zasluzuje odgovor u trenutku dok pratim liniju njenih ledja koja se zavrsava tamo gde pocinje linija koja se stvorila u delu haljinice koji prolazi preko njene zadnjice, i nestaje tamo gde se noge vec poprilicno rastaju. Kosa joj je vezana samo delom, rep krece sa temena, dok je donji deo, onaj pozadi, slobodan. Prljavo plava kosa. Cini mi se da je farbana, mozda izvuceni pramenovi. Razmisljam da li da stanem koji sekund, jer cu pasti u iskusenje da je pitam za ime ako krenem odmah svojim putem. Ironicno, to je put kojim je i ona krenula. Ali, odakle ona moze da zna kako sam je gledao?!
Dok hoda, noge steze sve vise, ali ne kao da joj se piski, niti vestacki kao manekenke i pozerke, vec nezno, kao da i ona nekog posmatra iz prikrajka. Kako obilazim ljude, nalazim se sa njene leve strane, na metar iza nje, i vidim kako su joj se zarumeneli obrazi. Ispod vrhova grudi, primecujem prostor koji je ostao neispunjen njenim grudima. Bradavice su se raplamsale, nesto se dogadja. Skrece naglo u prostor izmedju zgrada sa desne strane i mahnito krece da kopa po torbici. Drugom rukom prelazi snazno preko stomaka i venerinog brega, stavljajuci dlan izmedju butina i dizuci jednu nogu u nazad, naslanjajuci se na zid ledjima. Ruka koja je u torbici nenadano pusta torbicu da sklizne sa nje, i vidim da je u pitanju cokoladica. Devojka u plavoj haljinici je toliko okupirana njome, da ni ne primecuje mene dok stojim na par metara od nje, nedefinisanog izraza lica. Primetila me je tek kada je uzela prvi komad...

Najnoviji Mars...

rodjenje


"Necu da izadjem! Zasto me terate odavde?! Tek sam se navikao! Jel ti pricam kineski?!!", mali decak je mislio u sebi dok ga je mama izvodila iz bolnice u kojoj se rodio pre samo nekoliko desetina sati. Njegova prva cetiri zida, koja mora da napusti tako rano. Poslednji pogled ka hodniku, pre nego sto ga mama ne iznese okrenutog ka njoj, sa glavom na njenom ramenu, u plavom cebencetu, svetle paperjaste kose koja deluje vise zalepljeno, nego da raste iz glave. Dok potpuno izbezumljeno urla kako se hodniku blizi kraj, nelagodu koju oseca zamenjuje postepeno novi oset, polako krecuci od nogu, preko jastucastih butina, slojevite guze, ledja poput Budinih i najzad glave kojom je prosetao prolecni vetric. Lepo je, toplo, svetlo... Sunce. Odjednom, urlanje prestaje, i decak zapanjeno gleda u rupu koja je do pre samo par sekundi bila hodnik, njegova cetiri zida, prva u zivotu. "Kako sada izgleda tamno!", pomisli decak, dok se mama zajedno sa njim okrece na desno, gde ulica poplocana starim kamenom nagrizenim vremenom i solju morskog vazduha. Sive stepenice koje decak vidi su sa leve strane ogranicene porodilistem iz doba Napoleona I, a sa desne strane starim aristokratskim kucama sa po jednim spratom i prelepim ulaznim vratima, karakteristicnim za mediteranske kuce, gde svaka porodica ima na okvirima vrata koji su kameni isklesane motive koji docaravaju status ukucana. Visina tih stubova u kamenu je pravo merilo vrednosti kuce. Mami su rekli da polako silazi niz stepenice, jer decakov vrat nije jos dovoljno jak da izdrzi cimatanje prilikom savladavanja stepenika. Ljudi koji prolaze oko njih ih pozdravljaju, blagonaklono gledajuci na novu pridoslicu, sa zeljama da poraste i bude stasit momak, sa puno cura oko sebe, i da mu bude mirno more uvek. Decak se tek rodio, a vec je bio predmet radosti mestana. Na gornjim spratovima zene su prostirale ves, dobacujuci novopecenoj majci i decaku koji je vec uhodan u ulogu sina, da je mali presladak, i da bi bilo dobro da mu puderom oblaze ranicu od pupcane vrpce, da se ne inficira. Decaka to ne zanima, zagledao se instinktivno u grudi devojke koja ide sa lepim momkom iza mame i njega. Pljuvacne zlezde su proradile i decak je poceo da balavi, sto je devojci sa lepim deckom bilo narocito simpaticno. Osmehnula se i u prolazu prstom presla preko decakovog obraza. Nije shvatila koliko ga je povredila. Ali, sada uz svu tu buku, koja je drugacija od one u porodilistu, gde se cula nepovezana dreka malisana koji su pokusavali da objasne svojim roditeljima i starateljima sta zele, zatim sunce koje je potpuno odusevilo malog decaka, nadolazi novi osecaj. Malo ga stipa za nos, opet onaj vetar koji je prosao kroz kosu, samo ga sad oseca svuda. Nos ga i dalje stipa, ali ne na los nacin. More! Slan vazduh! WOOOW! I neke belicaste fleke koje se njisu po ivici koja deli svetlo plavi gornji deo, i tamno plavi donji deo slike koja mu je pred ocima. Mama ga nosi i dalje, ali usporava na sekund. Spusta ga polako u nesto metalno, smrdi pomalo, ali je podnosljivo. Opa! Ljulja se,mama je sad ispred decaka! Opet neka cetiri zida, ali ovi nisu kao oni u bolnici. Ovi imaju mnogo manje prozore. I metalno je sve, osim ovog na cemu sedi, podseca ga na njegovo cebe. Sad mi je odjednom muka, i sve odlazi kroz te prozore, sve ide nekako tamo, u nazad. Decak je potpuno izbezumljen, jer ne moze da ustane, mora da lezi, a oseca kao da se krece. Mama mu spominje neki spacek. Ova soba je mnogo bucna. I vetar je opet tu! Ali kuda ide sve ono sa druge strane prozora?!
Prestao je da se tumba. Mama je opet nestala sa vidika, i dosla sa druge strane od one sa koje je nestala prvi put. Opet je decakova glava na maminom ramenu. Ali, nema vise one linije sto deli dva plava, niti onih ljudi, nema ni devojke sa lepim momkom, niti fleka na onoj liniji. Sad je tu puno neceg zelenog na dole, tamo gde se mamine noge zavrsavaju, slicno kao one stepenice, samo malo drugacije. Mama okrece decaka u pravcu u kom je i sama okrenuta, i nosi ga ka necemu sto prvi put vidi. Opet je tu neka rupa, kao ona koja je zavrsila hodnik u bolnici. Opet neka cetiri zida. Ne svidja mu se. Ne voli ovakve zidove. Ali, ne moze protiv mame.


"Ovo je tvoj novi dom...".

mahla

Magla budi emocije svaki put. Ni veceras nije neki izuzetak. Kriza za cigaretom, zaboravljenim porokom, se pojavila u trenutku. Decko je groznjicavo otvorio paklu, izvukao nikotinski stapic i otvorio vrata poslednjeg bastiona slobode svakog pusaca i nasao se na terasi. Magla... Vise refleksno nego svesno, kliknuo je na veliko W dugme sa leve strane nove elektronske igracke. Masio se za upaljac, presretan sto se setio da napuni svoj najdrazi accessory, dok je uzivao u nedostatku vetra koji bi rasterao maglu nad gradom. Ali, vecerasnja asocijacija na detinjstvo i lepe trenutke adrenalina dok se krece kroz ulice Silent hilla je zamenila nova drhtavica. Iz telefona je kroz aplauz krenuo poznati zvuk akusticne gitare, pracen stihovima koji su obelezili jedno leto. Pesma koja se zaletela u decka. Decaka koji se zaleteo. Secanja proistekla iz tog zvuka vratila su decaka u toplo julsko leto, kada se cinilo da je ta pesma savrsena za trenutke provedene na terasi, jer je trajala tacno koliko je decku bilo potrebno vremena da popusi camel. Setnja po kraju je ozivljena u toj pesmi, u snu malog decaka, dok je jurila slika ozivljenih stihova u olicenju suknje koja se zadize i sveta za dvoje ogranicenog beskrajnim. Kako je samo blesav bio taj decak pred devojkom koja je bila vragolasta onako kako on voli. Vezan njome svojevoljno, maglovito ne pokazujuci svoja osecanja, krio je svoje zelje, iako ih je izgovarao. Nije mu zao sto je pustio da oslusne njegovo srce. Ali, pesma je ostala njegova najcuvanija tajna. Tajna koja je cuvana tako dobro da je i on na nju zaboravio. U snu je ulazio u nju. Dugo se pesma nije vracala. Ali veceras jeste. Osmeh na licu decka je ubrzo nestao, jer se cigareti blizio kraj. Uz jak ritam, stihovi "...crash into me..." su oznacili zavrsetak slideshow-a u njegovoj glavi i decak se povukao nazad u svoju sobu...

kako objasniti poljubac?


Kako objasniti poljubac? Tacnije, kako objasniti "romanticni" poljubac? Do neke petnaeste godine nisam ni znao sta je to romanticno u njemu. Ili tacnije, sta ga cini romanticnim. Bilo je poljubaca filmskih i pre petnaeste. Prvi poljubac se desio sa devojcicom, sa Floride, rodjene u Rumuniji, od oca Albanca i majke ako se ne varam Eskimke, ili Mongolke. Ovih dana volim da mislim da je Eskimka. Imao sam devet godina, bilo je leto, i zajedno sa sestrom i mamom sam cekao starog da se vrati sa puta da se ukrcamo na njegov brod. Tih nedelju dana na Cocoa beach, u tom prelepom hotelu sa najodvratnijom picom ciji je kecap bio boje identicne onoj na mozaicnim flekama na tepihu, nikad necu zaboraviti. Kada se sidje stepenicama, naravno, sa crvenim tepihom, sa leve strane se nalazi automat sa instant sendvicima, cokoladicama i mojim arhineprijateljem po majci, svim vrstama coca-cole. Iza tog automata se taj poljubac desio. Gabriela, tako joj je bilo ime. Izronio sam iz bazena, svi su me zvali "delfinom", buduci da sam bio dobar plivac, i rekao Gabrieli da je volim. Znali smo se 4 dana. Bila je to luda ljubav. Ona je bila neznatno visa od mene, punija, imala je i obline. Sada nisam siguran da li je to bilo zbog sala, ili je zaista bila zrelija. Imala je trinaest godina. Osmehnula mi se i rekla mi da je pratim. Nije mogla da se krece brze od mene, s obzirom na to da sam bio okretan, kompaktan i poprilicno jak za svoje godine, cega se stari jos uvek sa setom priseca. Mama godinama nije htela da me pogleda jer sam po njenom misljenju licio na odranog zeca. Sada me drage volje gleda. Sto verovatno znaci da bi trebalo da ponovo krenem da se bavim nekim sportom. Punacka Gabi je dotrcala do automata sa snack foodom i povukla me za ruku ka sebi. Sagla se malo i poljubila me. Ostao sam u soku, ali snisam hteo da stanem sada. Ali onda je usledio ledeni mlaz preko ledja kada sam osetio njen vlazni, uski, spicasti, ljigavi jezik u svom zelucu. Uplaseno sam pobegao sa mesta zlocina i nisam se vise javljao. Mama se plasila da ce pokusati da nas kidnapuju kada je Gabrielin otac prisao sledeci dan i pitao nas da li bismo se pridruzili njegovoj familiji na veceri u nekom restoranu. Nisam smeo da kazem mami da znam zasto nas zovu.
Prosle su godine od tada. Ove godine ce dvanaesta otkad se sve to desilo.
Dugo sam svoj stav prema poljupcu bazirao na tom neprijatnom iskustvu. I dugo sam krivio Gabrielu zbog toga. A onda sam i ja dosao u tu famoznu trinaestu.
Arse mi je prisao jedan dan na izletu sa skolom i rekao mi da se svidjam Kristini. Kristina je visoka, skladno gradjena, prelepa, zabavna, uzasno popularna i smesno izgovara slovo T. Trenira atletiku. Ja treniram karate. Svi mi se smeju zbog toga i govore mi da sam picka. Lea i Jana se druze sa Kristinom, i one takodje prenose Kristini da se svidja meni. Ali ja to nisam rekao. Iskreno, nisam video poentu. Iako jeste.
"Sto neces da je poljubis? Vidi je kako je slatka! Nista ti nece biti!", rece Arse ispred moje zgrade kada je prosao prvi mesec Kristinine i moje veze. Nisam znao sta da mu kazem. Nisam smeo da mu kazem zbog cega necu. On koliko mi je bilo poznato nije imao devojku sa kojom bi se ljubio. Nije znao kako je to odvratna stvar.
Kristina je nosila moju plavu jaknu, koja je spolja izgledala kao najobicnija kosulja. Obozavao sam je, jer su ljudi u skoli mislili da mi nikad nije hladno. Bila je prelepa, kao i uvek. I danas je. Poljubio sam je. Ali nista nisam osetio. Ona jeste, to znam. Bila je zrelija od mene. Ja jos nisam bio spreman za to.
A onda sam poceo da gradim poljubac koji sam trazio. Tu dinamiku zanemareno ispucalih usana, silu kojom stezem curu oko bokova, toplinu kojom kupujem njeno telo, brutalnost kojom jezikom krsim svako njeno "ne" i teram je na svoju stranu. Sve su to samo delici mozaika.
I dalje to nije bilo ono sto sam trazio.
Ono sto je mene zanimalo jeste ta romanticna komponenta. Sta dobar poljubac cini romanticnim. Ne sta romanticni poljubac cini dobrim. Zasto ljudi ostaju zajedno i kada magija iz poljupca nestane, ili se promeni?

Nasao sam taj poljubac. Zao mi je sto nisam ostao dovoljno dugo uz njega da magija nestane. Ili se promeni.

ona drhti


Kroz prozor se vide oblaci koji ne deluju kao da ce se razici u skorije vreme. Kisa lupa o prozor u nejednakom ritmu, ali ne kvari dozivljaj muzike koja dolazi iz stuba u uglu sobe. U dilemi sam da li da pojacam i zabodem se u jastuk, ili da se masim knjiga koje me tako dugo cekaju. Mogla bih i da masturbiram, ali me vreme ubija u pojam. Ne znam sta cu sa sobom. Mrzim dane kada se noc ne razlikuje od dnevnice. Ali kisa deluje primamljivo, romanticno, vlazno, za ljubljenje, za onaj dodir ispod suknje i majice. Oduvek su mi se svidjale njegove ruke. Zao mi je sto ih nije upotrebljavao cesce. Zelela sam to, znam da je i on. Pitam se sta radi…
Treba mi cigara. Pojescu i cokoladu. Neka kazu da sam debela! I neka sam! I dobro mi stoji…
Zasto mi dodje da se rasplacem svaki put kada vidim upaljac koji mi je on dao? Kako posle toliko vremena i dalje ne mogu da prebolim te lepe uspomene? Progutacu suze i popusiti cigaru. Mozda ce mi sad prijati jos vise, ovako pomesana sa suzama. Kao san, lakse dodje kada sam uplakana.
Mobilni mi je zazvonio i tako me mrzi da dodjem do prokletinje, ali je osecanje koje me preplavi, ta doza endorfina koju moj mozak ispusti kroz moje vene kada vidim da me neko trazi, prosto previse primamljiva da bih mogla da se ne pomerim do mobilnog. On je! Sta sad?!
Da ga zovem!?
Sta me uopste cima?!
Zvacu ga!...

Sa druge strane se cuje samo kisa. Derem se na njega, nisam sigurna da me cuje. Ali, javio se sigurno sam. Da nije ispred?
Prilazim prozoru, i vidim lokvu krvi kako se sliva nekud zajedno sa vodom.
On je!
O jebem ti, sta se sad desilo?! Sta je kreten uradio?! Potukao se sa nekim?! Zasto je kod mene dosao? Ima toliko boljih opcija! Ima i blizih ortaka! Misli mi samo prolecu kroz glavu ne stizuci ni da se zavrse dok silazim trceci ka ulaznim vratima svoje zgrade. Otvaram teska drvena vrata i vidim njega sa umornim osmehom, dok desnu ruku drzi ispod jakne, oslanjajuci se levim ramenom na zid. Posegla sam ka njegovoj jakni, da vidim sta mu se desilo, ali je nemo odgurnuo moje ruke levom, koja je bila do tada spustena, krvava. Iako se videlo da ga boli, nije nestao osmeh, niti je prestao da me gleda u oci. Sve dok ruka najzad nije izasla iz okrilja jakne. Srce u saci je jos kucalo dok je padao na kolena…

on drhti


Drhtim ceo. Nisam siguran da li je to zbog ledene kise koja mi svakom kapljicom reze lice, ili zbog treme koju osecam dok se krecem ka poznatom mestu. Ne osecam ruke, a polako gubim osecaj u noznim prstima i strahujem od momenta kada ce taj otudjeni osecaj zameniti uzasni vlazni bol u celom stopalu. Tako zalim sto nisam otisao ni jednom na rehabilitaciju kad su mi govorili da je pozeljno ako ne nosim gips. I uvek je isto. Ne mogu da izbrisem glupi kez sa usta dok se prisecam svega sto se nekad desavalo u sali. Odmazde, osvete, praznjenja besa i frustracija koji su se nagomilavali tokom nedelje, sve se koncentrise u moju pesnicu, i taj osecaj moci kada se iznova iznenadim koliko bola i tudjeg besa i frustracija mogu da podnesem, bez proizvodjenja novog osecaja nemoci koji taj bes prati.
Velika kap vode, skoro kao mlaz, srucio se na moju glavu. Iz meni nepoznatih razloga sam refleksno levom rukom posegao ka temenu, iako svestan da mi je kosa potpuno mokra postala u poslednjih 10 minuta koliko hodam naizgled besciljno, sa iskrenim, ali polusvesnim kezom na licu. Kroz glavu mi prolazi slika njenog lica kada i ako me bude videla. Znam da osmeha nece biti, nikad ga nije ni bilo. Ali nece biti ni ostrih reci, koje sam ostao duzan. Znam to jer je osveta ono sto zelim! A osveta nikad nije bila casna za mene. Tako niko nece dobiti ono sto zasluzuje. Ostajemo na statusu quo. Ali, dragocenost koju nosim sa sobom da bih oprao svoju savest, donosi meni zadovoljstvo, a njoj trag necega sto bez mene ne bi mogla iskusiti nikad.
Nije mi vise bitno ni da li ce ona shvatiti sta je to, niti da li ce znati da ceni istoriju i znacaj tog komadica neceg velikog. Bitno je da ja znam sta sam dao, cega sam se odrekao zbog nekog kome sam bitna nebitna figura. Simbolicki interakcionizam iz prve ruke.
Kisa odbija da revidira svoj nemilosrdni napad. Uslovi u kojima sam su krajnje nefer. Pat pozicija, opet status quo. Sta god da kazem, koju god ponudu da dam, znam da me niko nece saslusati. Kisa nece prestati da pada samo zato sto ja to tako zelim. A meni se bas inati. Znam da sam tek prelezao grip, i da pusim previse, i da me potpuno mokra jakna sa dvostrukim slojem nece spasiti od nove prehlade, kao sto ni stotine momaka poput mene jakna nije sprecila da zivi izgore u napadima napalmom, iako je fire proof. Kako na kisu da budem ljut?
Ako joj se sad zamerim, sledece izlivanje Dunava i Save necu preziveti. Mozda je tako i bolje. Ako sam vez izdao porodicnu tradiciju i odbio poziv pomorca, red je da umrem casno, vodom odnesen, zar ne?
Ah, ove misli me podsecaju na morbidne razgovore o nedolasku na sahrane. Dobro je sto sagovornik iz te situacije ne moze da mi cita misli. Verovatno bi se naljutio.
Uskoro ce taj trenutak, kada moram da predam svoj dragoceni tovar. Momak koji je prosao pored mene sa leve strane, nije prestajao da bulji u moje medjunozje. Ok, znam da statisticki, gay momci gledaju najcesce u predeo prepona
, ali ovo ni na koji nacin nije odavalo utisak prokletog "svidjas mi se" pogleda, vec vise "jesi li se ti to upis'o, b'ate?!". Zastajem da pogledam, indiskretno razvlaceci pantalone. Na svetlu primecujem da je u pitanju ogromna crvena fleka. Znaci da je trenutak blizu i da mi ne preostaje puno vremena. Ne smem da se okrenem iza sebe, jer se plasim prizora nalik u horor filmovima kada krv tece niz ulicu slivajuci se u saht koji je skoro prepun vode. Neka vrsta sujeverja. Kao, ako se ne okrenem, necu biti lik koji krvari i strovaljuje se dramaticno drzeci se za gelender koji se tu nasao pitajbogasto. Mislim, ulica je ravna, nema uzbrdica i nizbrdica. Jos samo nekoliko ulaza. Shvatam zasto bol u nogama nikad nije dosao. Izgubio sam previse krvi. Malo mi se vrti u glavi. Mislim da je sad dobar moment da je cimnem da sidje...

Followers

Blog Archive