Tuesday, August 25, 2015

Brač

Uvek sam zbunjen kad dođem u Dalmaciju. Imam neopisiv poriv da se stopim sa okolinom. Nekako sam domaći. Ni prokleti trajekt mi nije bio problem. 40 minuta agonije.
Zbunjen sam jer ne znam kako da se ponašam. U Beogradu znam kako. Znam šta i koga predstavljam. Ovde se taj identitet gubi. Predstavljam Beograd.
Hodam kao u Beogradu. Govorim kao u Beogradu. Nosim ponosno Beograd.
I onda taman kad se naviknem na to,konobarica me pita dok plaćam kapućino i kocu koliko dugo sam živeo u Splitu i kako sam se prilagodio. Nije osmeh ono što mi je na licu. Grč je. Oslikana zbunjenost time ko sam o šta. Koga čuvam i sta branim. Šta ovde radim i zašto.
Dugo sam mislio da sam i ovde i tamo,gde god ta dva bila,kod kuće.
Ispostavilo se da sam uvek tamo.

Nerezisce vol. 1

Followers

Blog Archive