objašnjenje

Nije do lenjosti. Ja više ne umem da artikulisem misao.

Tišina

Koliko je bučan svet? Kako osecas buku? Kako razaznajes bitno od nebitnog? Suštinu? Koliko vredi tišina? Ili buka.

Zamisli da se probudiš u beloj sobi. Da li si slep tada? Kad uglovi sobe dobiju smisao koji nikada nisi pretpostavio da mogu imati? Kada tišinu počnu da zamenjuju halucinacije.

Kada dah razvije ličnost.

Zamisli da je ceo svet postao nem. Ili da ga jednostavno ne razumeš na najprizemnijem nivou. Da se osecas kao da si u simulaciji. sve je tu, osim buke. 

Sad zamisli da si osoba bez čula sluha u doba maski.

razlika u načinu delovanja između antifa i svega što nam se protivi

Antifa je oblik organizacije koji je teško definisati,ma koliko očiglednim ponekad delovalo. Ako idemo putem prirodnih nauka, doći ćemo do toga da je u pitanju organizacija koja se protivi fašizmu i pojavnim oblicima,te eufemizmima koji ga prate, zahvaljujući političkoj korektnosti i negativnoj afirmaciji koju mu je liberalizam dodelio posle pada državnih sistema koji su fašizam isticali kao perjanicu. 

Jer prirodne nauke vole preciznost. A ovde bi to bio svođenje do zajedničkog imenioca.

No, stvari na terenu jesu komplikovanije nego što matematika kaže.

Na političkom spektru uobičajenih opcija, socijalne i ekonomske ose, ogromna većina pripadnika antifa je slobodnijih društvenih shvatanja (nazvacu to identitetskom osom), dok je ekonomska sfera haoticna. Mogu slobodno reći da je korelativna ukupnoj koherentnosti ekonomskih ideja. Ima svega i ništa nije relevantno,ali uvek je magla.

No, postoji još jedna osa. A to je osa autoritarnosti ili oportunizma. Praktično, koliko je pojedinac voljan da žrtvuje svoju slobodu ili ukine tudju zarad cilja. I ta treća dimenzija po mom mišljenju jeste odlučujuća.

Jer,kada se sve sabere i oduzme, fašisti napadaju civile koji se ne uklapaju u poželjan oblik coveka prema njihovim merilima.

Antifa napada isključivo fašiste koji to manifestuju.

Sretan vam dan oslobođenja Beograda

Things

Some things change a person. Some things go so deep that you can see pain in person's movements. Some things change a person so much that you need a jacket in the middle of a summer just to hide goosebumps. 

Some things change a person and it electrifies the air as the person enters the room.

They are usually quiet and look composed.

Things like war. Hunger. Death. Survival. A bad partner. 

Loss of fear.

Indifference is the ultimate freedom in the eyes of others and the deepest solitary for the indifferent. That is why freedom is the ultimate illusion. It's a path. Unachievable goal.

There is no escape from the walls we build ourselves.

izazov

Nalazim se u izazovnom trenutku života. Pokušavam da uradim najbolje što mogu. Trudim se da donesem odluke koje su dalekosežne koliko i svaka druga,s time da sada postoji svest o tome koliko posledice idu daleko. Obično ljudi razmišljaju o prvom talasu posledica. I ta svest je ono što donošenje odluka čini teškim.

Druga stvar koju sam primetio je da u trenucima izostanka hrabrosti i snage pribegavam iracionalnosti. 

Desio se jedan trenutak ne toliko davno, kada sam se iskreno pomolio bogu. Situacija je bila potpuno izvan moje kontrole a posledice su bile potencijalno katastrofalne. Reda života i smrti. Jedna užasna situacija koju nikome ne bih poželeo. Sticajem okolnosti, stvari su se završile bolje od najluđih snova.

Danas stvari nisu toliko dramatične ali su implikacije šire. Ne prestaje život ali se iz korena menja nekoliko ukoliko ne donesem odluke koje su ispravne. Naravno, rezultat neću znati dok ne odlučim.

Ono što me posebno brine u paralelnom koloseku je to da se glas koji sam u pozadini čuo u ranije spomenutoj situaciji javlja opet. Kao pokušaj podvesti da mi da amnestiju za paralizu. Za prokrastinaciju. I teško mi je da se oduprem tome. Kao da nisam sam u ovome. Što je verovatno najveća podvala podsvesti koju ti može prirediti. Jer jesi sam. Apsolutna sloboda nosi sa sobom apsolutnu odgovornost. Pobedu.

I poraz.

Pretpostavljam da trenuci nemoći i straha svako od nas postaje dete kome je potreban roditelj koji zna. Zbog toga ga izmišljamo i nazivamo imenima.

A na kraju ipak sve leži neumitno na nama.

Kruna virusa

Iako sam otišao iz svog zavičaja, nastavio sam da pratim gasterbajterski vesti iz domovine. Jedina razlika koju primecujem je ta da kad vesti dodju nema više one užasne anksioznosti koju sam osecao svaki put. Sad mi je više smešno.

Onda se setim da su mi roditelji i prijatelji dole. Šira familija. Da zavise od odluka nekompetentnih idiota koji ne dele sudbine čak ni onih koji direktno rade sa njima. Zato se ministar vojni Vulin, u trenutku obznane da se izbegava rukovanje ruku, rukuje sa svim dostupnim osobama pred kamerama tokom jednog od medijskih spektakala. Ili kad jedna od vodećih medicinskih ličnosti na konferenciji za medije kaže da je virus, zbog kog će marionetska vlada uvesti vanredno stanje nekoliko dana nakon iste, najsmesniji na svetu. Na sledecoj konferenciji za medije predsednik Vučič uobičajeno agresivno izgovara da niko nikada nije rekao da je smesan. 

I tu vidim uzrok tome što narod ne ferma 3% silne vanredne mere za suzbijanje širenja virusa.

Kad ljudi koji su na pozicijama moći toliko dugo prave one nad kojima moć zloupotrebljavaju budalama, ljudi će se ponašati kao budale. Mislim da se ne radi o nehajnosti. Niti o nebrizi ili izostanku solidarnosti. Znam da ljudi jedni drugima ne misle loše. 

Mislim da se radi o sekundarnoj etikeciji i o jednostavnoj svesti da te nesposobne osobe ne mogu zaštititi ni od čega. Možda se ksenofobna mladež iz istraživanja o etničkoj distanci od pre par godina ne secaju devedesetih,ali se secaju poplava 2014. Oni stariji se secaju devedesetih. Kad je isti fah bio na vlasti. 

Kad ti neko govori da nisi video upravo to što si gledao. Kad vidiš da je sve sivo a govore ti da je sunčano. Da nije kako jeste. Dodje trenutak kad se stvari okrenu. Dobiješ priliku da se osvetis. Pa makar i na svoju štetu. Jel me smatraš budalom? Onda ću biti budala. 

To je mentalitet zatvorenika koji nema šta izgubiti.

Ili možda političkog zatvorenika.

A sad vam dajem mali uvid u ono što znam,kao bazu pretpostavke da je narod svestan da je prepušten sam sebi.

Uz sve dužno poštovanje prema medicinskim radnicima,oni najbolji su otišli odavno i neće se vratiti. To znam jer sam radeći kao prevodilac preveo desetine ako ne i stotine medicinskih diploma svih tipova. Bio sam usmeni prevodilac velikog broja medicinskih radnika. Niko od njih ne želi da se vrati. Ni blizu. Što dalje odavde.

Oni koji su ostali su razvuceni do tačke pucanja. A nemaju ni iskustva ni znanja. Jer je obrazovanje srednjeskolovizovano (ovu rec sam upravo smislio).

I to, istina,nije počelo sa ovom garniturom.

Ali je otišlo u pravcu Meksika kad su američke automobilske kompanije počele da otvaraju škole za mehaničara za svoje potrebe. 

No, Balkan nije Meksiko. Neće se profesor dići na oružje.

Kako to nije opcija,jedino što ostaje je pasivna neposlušnost.

A to se ogleda u tome da se ljudi prave kao da se ništa ne događa.

Kao tokom ratova u BiH i Hrvatskoj. Kosovu. Bombardovanja. Privatizacija. I ostalih užasa koji su nas zadesili.

Čujem često da je narod na Balkanu kratkog pamćenja. Mislim da je upravo suprotno. I da je ovo samo kulminacija kolektivnog pamćenja.

Jel vam Pink? Nek je Happy onda.

flag

Train from Copenhagen central towards Lund was late for 3 minutes due to unusual number of people using wheelchair boarding. To some this might seem irrelevant but one thing that important to people is their public transportation. They rely on it since car ownership became discouraged by the state with a promise to have an efficient alternative. The ride from Copenhagen to Malmö is advertised as a 35 minutes cloud ride. This became a 38 minute one. 

Another important thing to people is the silent zone that sits right in front of the entrance to the train. And there just wasn't enough space for all of the disabled people in the area designed for them. Some of them parked in front of the silent zone. 

There was sitting Goran, pronounced with a Y. He just became a father and was returning from his parental leave. Was it lack of sleep or the realisation of the sheer size of the task in front of him, but his mind turned on the disabled. 

You see, those 3 minutes just translated to him being home 40 minutes later than usual. 

He was always polite and respectful. He never had a fight in his life. His hands were beautiful and cared for. He used moisturizer. 

But those 3 minutes woke up something. 

Disabled people were loud. As uncomfortable situations tend to make them. 

Space for those who wanted to be silent was obstructed. 

Something woke up in Goran as the train approached Hyllie. 

Again,one thing that is not that talked about is a surge in drug related violence between Copenhagen and Malmö. That led to the return of border control on Swedish side.

Goran checked his transportation app if he can catch the bus from there. There was a delay so he might just get to it in time from Hyllie.

Train stopped. A dozen of disabled people started to disembark the train. 

He managed to get out but completely forgot about the border control. 3 officers for the entire exiting train. One entrance to Sweden.

He became infuriated and loudly cursed. Not very Swedish. He should have done the usual. Be passive aggressive and start talking about how the country went to hell because 2 out of 3 officers are Arabic looking.

He returned to the train completely consumed by the new found hate against the disabled. One thing he didn't notice was that one of the officers spotted him when he got loud for that one moment. A call was dispatched because yelling on a border is never a light thing to do. Let's say I know it from the experience.

Goran sat down to his old seat. Strangely cold. 

Delay now became a 7 minutes one. Still on the same spot. A border control officer entered the coach and asked everyone to prepare their id in three languages. All three of them with a heavy Slavic accent. Bosnian to be "precis".

Goran took out his wallet and realized that his id is in the company.

Officer came up to him. No id.

They speak Swedish. Officer a bit rudimentary but Swedish non the less.

Goran tried to explain the situation and the officer listened to him carefully. The train started to move. Officer told him to come out with him on the next stop. 

Goran was infuriated at this point. 

He was determined to get home to his family asap.

The two of them exited the train at Triangeln station. From another train exit came a group of middle Eastern looking group of young guys that started to push each other. Officer called for back up and yelled at the group to break up. He told Goran to stay still and went towards the youngsters. Goran saw this as an opportunity to get away and slowly started to walk away towards the escalator.

As he approached the exit he was confronted by a group of police officers and without a question taken back.

Officers rushed to help the border officer that was trying to control the rival groups. One of them stayed with Goran pushing him against the pillar. Border officer finally came back to him and was told by the police officer that he tried to get away.

They spoke briefly and the only two words he managed to hear were "illegal immigration".

He was cuffed and searched.

High above him was a plaquette with a barely recognisable dirty flag of European Union.