Tuesday, December 27, 2016

Budjenje Strahinjino

Otvorio je oči, poljubio to predivno biće pored sebe i kao i svaki prvi pogled svakog dana, zahvalio se bogu na tom jutru. Na način na koji samočovek koji voli to ume da uradi, iskrao se iz kreveta da je ne probudi i podigao kofer da ga stavi u predsoblje. Istuširao se, došao do kreveta i poljubio je u ugao usana. Šapnuo joj da je voli i da će joj se javiti čim stigne. Otvorila je oči i pogledom ga probudila. Oživela. Nasmejala se i poželela mu sreću dok je blentavo  posmatrao koliko je slatka dok joj bala natapa jastuk a ona pokušava da je vrati.

Uhvatio je taksi,  seo u njega i pogledao još jednom svoj prozor.

To je njegova sigurna luka, motiv da pomeri planine. Prepliva okean.

I ubije aždaju.

Strahinja je zna svetu tajnu. Njemu nisu potrebna priznanja. On ne trči ni za čim.

Hoda korakom Harvija Kajtela.

Njegov život je kao i svačiji, budi se, drka, jebe, mrzi, voli, pije vodu, pije pivo, pije i žestinu. Spava. Ali ne sanja. On je svoj san stvorio.

Hoda korakom Harvija Kajtela.

Njemu je Bred Pit kolega, ne uzor. I ne postoji ta planina koju neće preći.

Dok se vozio u taksiju, slušao je muziku. Pevao terce u sebi dok je razmišljao koliko bi bolje bilo da ide gospel hor u pozadini pesme. I da je Kesić prilično plitak u svom humoru.

Vrteo je svoje scene po glavi i pravio kompilaciju svih rečenica sa titlovima u kaironu, sve vreme praveći tajmlaps cele predstave.

Koliko je realnost trivijalna. A podignuta obrva suštinski i jedini pravi akcenat koji čovek može napraviti.

Dok je izlazio iz taksija, zamišljao je da je sam sebi pomoćnik. Batler. Ali ne onaj britanski. Srpski, sa štapom za pastire. Da može da odbrani sebe od drugih koji napadnu njegovog šefa, njega, dok sve vreme pucaju snajperi jer je u misiji spasavanja sveta dok glumi u filmu u kom glumi glumca koji glumi da to nije, na najskriveniji mogući način infiltrirajući se u trupu glumaca pozorišta koji putuju u Ljubljanu da glume u predstavi nepunih par stotina metara od mesta gde je postavljena nuklearna bomba koja će eksplodirati sa sve šrapnelima od ajkula...gde mu je batler nestao u priči?!

Nego, u sebi reče, pruži ruku Dejanu i Vuku da ih pozdravi. Mahnu ostalima i prokomentariše da neki još uvek nedostaju, te da će kasniti tako da možeš sat po njima da naviješ. Otišao je da kupi doručak i počeo da jede. Dok nije došla Jovana.

Budjenje Dejanovo

Otvorio je oči, prošao rukom kroz kosu i pogledao u plafon. Čuo je samo svoje disanje. Prošao rukom po celom krevetu i shvatio da Ona nije tu. Hiljadu dana je bio ceo. Hiljadu dana je čuo dva daha svako jutro. Od tada postoji samo jedan dug dan i samo jedan dug dah.

U kupatilu je video jednu četkicu za zube manjka.

Izašao je iz kupatila i uredno spakovao sve što mu je potrebno i uputio se ka mestu sastanka. Razmišljao je da li je obukao najadekvatnije cipele uz taj džemper i zaustavio taksi.

Vrteo je scene iz predstave koju izvodi sutra, razmišljajući o tome koliko bi bilo zabavnije da je iza scene Zdravko Čolić koji sve vreme peva umesto muzike koja je već tu. I da naravno u nekom trenutku trijumfa pred frenetičnom publikom koja traži sedmi izlazak na scenu na kraju predstave izađe i Čolić, pa da im otpevaju maslinasto zelenu u duetu dok se mlađa publika pita ko je taj matori. Pa sutradan bi sve novine pisale o tome kako je on ukrao slavu Zdravku!

Prvi korak ka istinskom humoru je nasmejati sebe. On to najbolje zna.

Ono što taksista ne zna je da će u toku ove vožnje propustiti toliko smeha da bi mu se život produžio desetak godina sve sa cirkanjem Svinjaka i tri pakle u taksi klubu u Dunavskoj. Samo zato što je prerano.

Za njega je tuđi smeh razlog što je uopšte ušao ikada u pozorište. Ljudi vole na najprizemnijem i primordijalnom nivou  da imitiraju jedni druge. Toliki su svetu podarili tugu.

Može sebe nasmejati, ali ne može sebi dati osmeh. Ali može drugima.

Ne moraju svi znati ko je on. Zašto bi iko znao da nije sretan? Kad mogu misliti da jeste. Zašto ikome reći da su neke njegove reči na sceni zapravo njegove?

Zašto bi ikom dozvolio da mu priđe ako ga on nije odabrao za tu ulogu.

Dok se vozio, setio se da će i ona biti tu. Ugao usana je neprimetno postao osmeh.

Ako ne može sam da podari sebi osmeh, postoji neko ko može.

Srdačno je pozdravio sve prisutne i počeo da radi ono što radi najbolje, da podseti ljude zbog čega ga vole.

Ponekad pomisli da je jedini među svima njima koji ih vidi kao prijatelje. Ne samo kao saradnike i ljude iz branše, već kao izvore znanja. Kao nečija leta u tuđim zimama.

Kao ono najbolje što čovek može biti. Kao simfoniju u svetu turbo-folka.

Ušao je u autobus, pogledao gde su svi seli, pozdravio sve dovoljno glasno da svi prekinu razgovor i seo tačno između sreće i veselja. Dok nije došla Jovana.

Budjenje Vukovo

Otvorio je oči, shvatio da je opet zaspao u trenerci i opsovao sebi u bradu. Rukom je prošao preko ostatka kreveta i sretno shvatio da spava sam, hvala Bogu. Kako bi joj sad objasnio da mora da odjebe iz stana jer on kasni?!

Brzo je proverio koliko kasni i shvatio da još uvek ne. Pogladio se po licu, da vidi mora li da skrati bradu i rešio da ga ne zanima. Dok se oblačio, razmišljao je o tome da li je bolje da on glumi boksera u filmu ili da samo stvori boksera za nekog drugog. Dok je kontemplirao o tome, pakovao je stvari za put. Dva puta je morao da proverava da li je poneo gaće. Na pola koraka na stepenicama je shvatio da nije oprao zube i da je zaboravio četkicu. Vratio se da to obavi ali je usput ipak zaprao i pazuhe, nikad se ne zna.

Uvatio je taksi na ulici i krenuo ka mestu sastanka sa kolegama. Usput je video tri lokacije za snimanje. Čega, ne zna ni sam. Beograd je za njega jedna piktoreska. Jedan kolaž scena. Možda i nije morao da bude glumac. Ali gluma je sredstvo. U glavi je vrteo šta bi sve promenio u predstavi zbog koje putuje. Koliko bi moćnije bilo da su samo neke sitnice drugačije.

 Vrteo je svoj život i živote drugih u potrazi za pričama koje mogu slikom biti ispričane. U svakom leži heroj. On to najbolje zna. Ponos porodice. Jedinac mnogobrojne familije. Uzor.

Ali ne moraju znati svi kod kuće ko je on. Dovoljan im je onakav kakav je na ekranima i u pozorištu. Večni kameleon. Najelegantnije otelotvorenje fraze da cilj opravdava sredstvo.

Ide u Ljubljanu u kojoj se oseća kao kod svoje kuće. Zapravo se ne seća gde se poslednji put nije osećao kao kod svoje kuće. Možda kod svoje kuće.

Neka predstava za neke ljude koji u suštini ne shvataju šta zapravo pozorište jeste. Šta je gluma. Da je to jedan suštinski izraz života. Da je život zapravo samo imitacija. Da je gluma ta koja je večna. Život je samo prolaznost. I uvek tuđa.

Istina je da mu je svega preko kurca.

I kolega, koje istinski voli, ali kao i sa svim idolima, kada ih upoznaš, humanizuješ ih. A potajno, svi mrzimo ljude.

I pozorišta, jer ljubav prema glumi ne sme postati posao. Gluma je strast. Snaga. Izvor i ventil.

Strast se ne meri novcem. Umetnost...

Stigao je, po pravilo među poslednjima. Ali samo jedan širok osmeh je dovoljan da svi zaborave i samo kažu, to je Vuk.

Navikao je da razgovori stanu kad on dođe.

Ušao je u autobus i seo u sam centar zbivanja, pre nego što su ostali shvatili da ikakvog zbivanja ima.

Dok nije došla Jovana.

Budjenje Ivanovo

Otvorio je oči, skinuo skramu sa leve trepavice i posegao za nogama da skloni psa da se ne probudi. Ali psa nije bilo tu. Ona je umrla pre vise od godinu dana. Za trenutak ga je steglo oko srca. Tesko je izgubiti nekog bliskog. Par minuta kasnije je zazvonio alarm.

Ustao je prilično naglo, kao da pokušava da otrese omču oko srca dok mu se noge još nisu probudile. Pogledao je kroz prozor i duboko se iznenadio identičnim pejzažem koji je video svaki put kad se budio ceo sestrin život.

Prošao je pored dnevne sobe i pozdravio oca koji se i dalje sablažnjava nad činjenicom da se sin budi kad ima obaveze manje više na vreme.

Istuširao se, naterao se da opere zube i spakuje četkicu. Retko počinje tako dan. Najčešće zaboravi  jedno,  nekad i oba.

Danas ide za Ljubljanu, sa ljudima koje ne poznaje, da radi nešto što nije siguran da zna šta je.

Ivan je relativno odrastao čovek koji toga nikad nije postao svestan. Suštinski razume da iza svakog dobrog dela stoji osećaj duboke krivice. Niko nije nevin. I niko nije nevin. I da niko nije nevin jer su svi u suštini kukavice. A on prvi među jednakima.

Dok je koračao ka dogovorenom mestu sastanka, razmišljao je o tome kako da se postavi prema ljudima sa kojima će provesti narednih par dana. Oni su mu samo posao, pomislio je, tako da je odluka bila lakša. Biće ono što je uvek bio. Senka. Niko ne mora da zna ko je on zaista.

Ako mu neko ponudi ruku, zamišljao je, pružiće je. Reći svoje ime i osmehnuti se. Tako je najlakše.

Zašto bi oni znali da na dvadeset jezika ume da kaže nekom da ga ne razume?

Došao je prvi na mesto sastanka. Zapalio cigaru, mahnuo ocu u kolima i po hiljaditi put se sa njim rastao kao da su im računi neraščišćeni. Kao što naravno i jesu bili...

Glumci su počeli da se skupljaju, kurtoazno sa blagim osmehom pozdravljajući momka sa nezrelom frizurom kog ne poznaju. Uskoro su svi bili tu. Autobus je kasnio.

Svi su međusobno razgovarali o zabavnim putovanjima iz prošlosti. Kako ljudi koji su delili sve i čine.

On je stajao u sredini.

Govorio samo dobro jutro, što nije bilo.

Ušao je u autobus praktično poslednji dok je osećao poglede onih koji su na njega obratili pažnju svuda po sebi i seo na prvo slobodno sedište. I shvatio da je zaboravio deset stvari.

Dok nije došla Jovana.

Friday, December 16, 2016

Teatar i smrt

Zivot je pozornica na kojoj za svakog postoji uloga I kad jednom predjes prag tog pozorista, imas dozvolu da budes sretan. Bez obzira na sve. Makar ti najdraza osoba umrla korak pre prelaska. Smes biti sretan. Imas dozvolu da das sve od sebe. Da svoje uloge igras verno I onako kako su namenjene. Verno sebi. Na pozornici nema lazi. Mozda prevaris sebe. Ali publiku nikada.
Mozda kad ponovis ono sto je ponavljano toliko puta I uradis nesto drugacije, neko te zapamti u toj ulozi.
Tada za tebe nema smrti, jer su publika oni koji tek dolaze.
Zbog njih postoji gluma.
Zbog njih postoje uloge.
Zbog buducnosti postoji pozornica.

Friday, December 9, 2016

Jedan talas na pucini

Sve oko nas je pucina. Jedna nepregledna nepoznanica. Nepresusno neznanje.
Zivot je samo jedan talas. Sa usponima I padovima. Prelazi preko drugih ponekad. Ponekad daje podrsku onima kojima je potrebna pomoc da svoj vrh dostignu.
Talas ne zna sta je iza horizonta. Niti koliko horizonta postoji.
Neki talasi su toliko veliki da pomislis da su prekrili ceo okean. Neke talase vidimo kao bele hridi. A neki su toliko besni da zapene. Takvi talasi u peni izgube snagu. A Oni retki talasi koji na ramenima svih drugih,sa vetrom u ledjima, vide obalu I jurisaju. Snagom talasa na pucini. Besom pene.
Lome se o stene.
Kao pobednici.

Monday, December 5, 2016

Glitch mob

Zatrese se zemlja, svi pogledaju ispred sebe. Svako prekida sve sto je do tada radio. Svaki razgovor precutnim dogovorom bez pogleda staje u sred reci.
Zemlja se zatrese jos jednom. Kao da koraca neman. Niko je ne vidi. Ali je svi osecaju. Ono u stomaku koje je isto kao kad se zaljubis. I kad je vreme da bezis. A ostanes da se boris.
Armija ljudi u individualnim mislima. Disciplinovana rulja haosa.
Disu kao jedan.
Krecu se u ritmu gresaka.
Svaki glitch ih presece.
U tom krugu su do kraja.
Koji ih resetuje.

Tuesday, November 22, 2016

Smisao

Borbe su mi dale smisao. Dale su mi svrhu koju nisam imao pre toga. Zbog borbi sam zeleo da ucim.
Bukvalno sve.
Sad,kad ne vidim borbu,ili bar smisao I kraj tunela,ne vidim svrhu.
Nedostaju mi braca

Mir,mir,mir,niko nije kriv

Nemir na papiru je mir u nemiru, ali nemir u miru je nemir na papiru.
Dete postavlja pitanja koja su na mestu. Al dete ne obraca paznju na odgovor.
Nije problem postaviti pitanje. Problem je promisliti odgovor.

Wednesday, November 16, 2016

Vestina ratovanja

Dugo sam mislio da je fizicki konflikt jedini moguci scenario u slucajevima netrpeljivosti. Jos uvek ne mogu u potpunosti odbaciti scenario borbe, jer imam osecaj casti. Na temelju toga kako neko odgovara na moj izazov gradim svoju sliku o toj osobi. Ne umem preterano dobro da lazem ili da se uvijam I dodvoravam. Stoga idem linijom otpora. Trudim se da budem fer. Nisam uvek. Al je i to bolje nego da budem nefer uvek.
Veceras se u Gnezdu pojavio momak kog izuzetno ne cenim. Zvacu ga Nikola. Ili Grujic.
Bio je sa devojkom. Pa ga nisam dirao. Jer ne pravim problem zamerenima kad su sa devojkom. Niti diram devojke za koje znam da imaju momka. Pogotovo ne pred njihovim momcima. A to je Nikola uradio meni. Dok je moja devojka tada bila u stanju prakticnog sna. Vec tri godine ga cekam da mi izadje na crtu.
I ovaj put sam ga cekao. Razlog nije bitan.
Bitno je kako se neko ko ti je nacinio nepravdu postavlja prema tebi. Meni je princip nesposobnosti da se druga strana pogleda u oci beskicmenjastvo. Ako znas da si nekom ucinio nazao, barem mu pruzas priliku da se, pod uslovima koje taj neko trazi, izmiri racun. Uslovima koji vaze za obojicu.
Al nema veze. Mozda taj Nikola Grujic jednog dana skupi testise I izadje mi na crtu.

Thursday, November 10, 2016

Moja devojka

Moja devojka je visoka. Moja devojka voli da se smeje. Ja volim to sto moja devojka voli da se smeje zato sto je ja nasmejem.
Moja devojka je tu i kad mi ne treba.
Ali moja devojka je tu.
I kad mi treba.
Moja devojka je ljuta kad uradim nesto pogresno. Moja devojka je besna kad naudim sebi.
Ja volim svoju devojku.
Moja devojka me podseca zasto zelim da na pocetak recenice stavljam ja.
Zbog moje devojke zelim da stavljam ispred svega mi.
Mi se volimo.

Thursday, November 3, 2016

Rat je ljubav

Siguran sam da je neko nekad pisao,pevao ili govorio o onome sto cu ja sad.
Ljubav je rat. Ili je rat ljubav. Kazu da se suprotnosti privlace. Duboko sam uveren da to nije istina.
Kao neko ko je osetio draz oba,ne nuzno u punom obimu,mogu reci da sam skloniji konstataciji da se nedostaci privlace.
Ali na stranu to, oba u meni bude isto.
Znam da volim kad gorim. A sukob je vatra na vrhuncu.
Kao I u ljubavi,ne postoji vece razocaranje od odustajanja.
Ljubav nema svrhu ako se ne borim za nju dok ne prokrvarim. Najvise sam voleo I najduze cu pamtiti one zbog kojih sam spreman da (se) ubijem. Fatalnost je ista. I fatalnost je nista.
U ljubavi I bitci se gubi ja.
Kad napustis ono sto ti daje osecaj sigurnosti,zapocnes mars I osluskujes sopstvene korake I udarce srca,kad zamisljas svoj cilj,razlike nema.
Ne zelis da se za tebe to zavrsi do poslednjeg daha.

Friday, October 14, 2016

Djubre

Ti I ja smo isti. Jedno. Draga ili dragi.
Sve sto tvori tebe,cini mene. Svako tvoje dostignuce. Svaki tvoj greh.
Svaka tvoja pravednost. Svaka tvoja greska.
Tvoj pocetak je moj pocetak. Tvoj kraj je I moj.
Nisi sam niti sama u rodjenju. Nisi sama niti sam u smrti. Seti me se tada. Ja cu se tesiti tobom.
Tvoja sreca je moja. I svaka suza.
Isto se smejemo I placemo.
Bili su isti pre nas. Bice isti posle nas.
Ne brini.
Uci, kao sto ja ucim da volim sebe.
Poljubi je sutra kao da ljubis sebe.
Daj joj sansu koju joj ja nisam dao.
Ne tretiraj djubre kao da je djubre.
Jer je I ono od iste tvari kao ti.

Friday, October 7, 2016

Pripovetka

Jednom sam otisao na zurku Kisobrana. Neko sranje u Domu omladine. Slicno kao I prvi Maj,da se desava nesto a nista zapravo.
I onda sam pio svoje pivo jer nisam imao para posto socijalno jos nije leglo pa sam zickao od devojke I njenih prijatelja. Al sam bio nasmejan i prijatan. Dok nisam poceo da igram. To se svidelo samo jednom debelom liku koji je delovao nesigurno istetoviran. Ponela me muzika I bio sam sav u tome. Prosto kao da sam bio sam na podijumima za igru.
I onda me devojka skinula sa debelog istetoviranog lika I pitala me da li sam krao necije pivo. Ja priznao sve I prevaru I kradju pica jer sam siromasan I stanje je tesko u zemlji I da sam osamario Selakovica davno I da sam jednom prdnuo u zeskom WC...sve sam priznao.
A devojka je rekla:"Jebeni idijote,Maki si popio pivo sa MDMOM idijote,sad moram da joj platim I to!".
Sutra zbog toga nije imala da jede.
Deco,ne kradite pivo ljudima I zavrsite fakultet.

Tuesday, October 4, 2016

Moja razmisljanja o borbi

Mogu sa sigurnoscu reci da sebe ceo zivot smatram pickom. Takodje, mogu bez dileme reci da nisam hrabar covek. Ja to ipak najbolje znam.
Nisam onaj koji nikada nije udario na slabijeg,jer da jesam, ne bih dobio bitke koje sam dobio.
Jedino sto sam uradio onda kad sam smatrao da moram da uradim nesto je to da sam odlucio da ne odem. Stav da moram ostati.
Plasi me pomisao na bol. Bojim se smrti.
Bojim se protivnika. Bas me je strah.
Vise nego sto verovatno zelim priznati sam ostao nem na nepravde koje sam video.
Ironicno,sramota koja me prati zbog toga me tera da ne budem danas.
I vise od straha od bola I od smrti me plasi nacin na koji cu biti povredjen. Ili umreti.
Uzasava me iznad svega misao cu umreti bez smisla. Da bol nece imati smislenu pozadinu.
Ne volim konflikt. Ali ne bezim od njega.
Samo zelim po svaku cenu da upoznam sve.

Sunday, October 2, 2016

Protracen zivot

Znas li kako zvuce zubi? Kad tares vilicama?
Kakav je ukus besa?
Znas li kakav je osecaj beskorisnosti?
Znas li kako izgleda nepoznatoj osobi uputiti izazov?
Znas li?
Ne znas.
Ili mislis da znas.
Nemoj se dovoditi u red.
Dovedi se u pitanje.
Picko jebena.

Umri bolje

U narednih par minuta cu umreti.
Zelim da znate da placem.
Jer me je strah.
Idem u nepoznato I ne postoji uteha.
Ne mozes me utesiti. Ali mogu ja tebe.
No necu.
Jer ja umirem.
Ti mozda.
Al ja sigurno.
Ovo je moje. Samo moje.
Zelim da ona zna da umirem sa mislju da posle svega samo jesam zeleo da je zagrlim. Poljubim. Da joj lupim sitan samar jer je svrsila.
Da se posvadjam. Sad jebeno.
Sad!
Jer nismo stvorili ono sto je trebalo.
Da me poljubi.
Nije mi zao sto sam je upoznao.
Da nisam, ko zna za kim bih mrzeo svet.
Dajem svoj svet tebi.
Protraci ga bolje od mene.

Saturday, October 1, 2016

Birokratija

Marko je otisao u opstinu Palilula da dokaze da nije bio vlasnik ni jedne nekretnine na toj opstini. Sav ponosan sto moze da kaze konacno da je postao ponosni vlasnik svog stana.
Uredno je Marko cekao svoj red I dobio papir da popuni podatke koje drzava trazi. Pored njega je stajala familija Cigana. Stidljivo mu se u perifernom vidu pojavila starija zena diskretno masuci.
-e znas da pises,bato?
-znam, gospodjo.
Marko se nasmeja jer mu je u glavi isla scena iz svakog vica sa Ciganima koji je cuo.
-a mozes I meni da napises?
-heh,ma mogu.
-evo ti...
-pa cekaj, sebi prvo da popunim pa cu Vama.
-a,dobro dobro,sacekacemo,necu te ometam.
Strpljivo se gospodja povukla iza zamisljene zute linije.
Marko je zavrsio sva pisanija I stao ispred vrata.
Pored njega,stala je gospodja. Isti papir.
Culi su famozno "SLEDECI!" I zajedno usli u kancelariju.
-dobar dan,gospodine, sad cemo da resimo. Dajte licnu.
Zena za stolom je uzela sve I pocela da sredjuje sta birokratija ima da sredjuje, sem sebe. Pored,na susednom stolu,Ciganka je dala iste papire drugoj zeni.
-daj sta imas pa sacekaj ispred.
-jel treba licnu?
-ne treba,izadji pa cu ti doneti.
-pa dobro onda...
I Ciganka je izasla. Marko je za nepunih pet minuta zavrsio sve. Kulturno se zahvalio zeni za stolom I krenuo ka daljim pohodima u zivotu vlasnika stana.
Kad je zatvorio vrata kancelarije,ispred je stajala Ciganka sa porodicom.
-dovidjenja gospodjo
-dovidjenja decko. Hvala Abe.
Marko je krenuo ka izlazu, sretan.
-e,Vi,decko,a samo da te pitam.
-recite
-a jel ti papir dala unutra, u ruke?
-jeste.
Ciganka pognu glavu I samo uzdahne:"a...".

Covek moze postati umetnost

Na neke nadrazaje reagujem instinktivno. Iako sam ih prvi put osetio. Na neke slike. Muziku. Pokrete. Na neke ljude. Dodire.
Kao da sam iskusio milionima puta. Tek se tad probudio iz sna koji nisam ni znao da sanjam.
Svaka reakcija je nehoticna I unapred uvezbana koreografija.
Cak I kad ima suza, nekako im je tu I mesto.
Pokrene me jako duboko. Ispod svega sto jesam.
Pronadje u meni nesto sto do tad nisam ni naslucivao. Nekog novog. Toliko drugacijeg da ne zelim da propustim da postanem on.

Friday, September 30, 2016

Ples

Voleo bih da plesem. Jer je to najblize igri sto mogu prici.
Voleo bih da mogu da se izgubim u pokretu kao sto cigru ne zanimaju strane sveta. Voleo bih da sa daljine u masi zavodim nju. Voleo bih da se predam vukovima oko sebe.
Voleo bih da pripadnem sebi dok nestajem pred drugima.
Voleo bih da se igram plesa.
Voleo bih da me muzika ponese.
Voleo bih da ostanem tu.
Voleo bih.
Tada.

Monday, September 26, 2016

Postojis

Ti si rezultat neproverene jednacine. Rezultat neproverene dvojbe. Ti si blagoslov I prokletstvo. Ti si najbolje sto su tvoji roditelji znali da urade. Ti si suma svih njihovih gresaka. Ti si njihov vrhunac. Ti si produzetak sa beskonacnim ocekivanjima. Ti si razocaranje. A najveci uspeh je sto si tu. Tome si jedini dokaz. Ti si barijera svima sem roditeljima. Ti si odbrana od svih svojim roditeljima. Ti si teret nikome sem svojim roditeljima. Ti si sreca. Ti si uvek tuga. Ti postojis.
Ti si samo broj. Ti si jedinstvenost. Nebitna. Jebiga.
Ti postojis.
Zar to nije tuzno.

Monday, September 12, 2016

Samo malo tise

Imam obicaj da sednem u neki od kafica da popijem kafu. Svaki dan. Prvo sa cime se suocim je muzika ili glasan glas sa radija. Ponekad sa glasnim ljudima. Nekad sam I ja onaj koji je glasan. Mislim da je to posledica toga sto ljudi misle da snaga glasa odrazava snagu argumenta ili reci koje izgovaraju.
Tako je I sa onim sto pisem. Kad citam u sebi, imaju smisao koji sam im namenio.
Sve dok se buka I tisina ne sastanu u sapatu.
Tad obratim paznju I na dah.

Wednesday, August 31, 2016

Manifest našeg jezika

Primarna funkcija jezika je najefikasniji način prenošenja misli i/ili ideja pojedinca drugom pojedincu ili grupi. U tom kontekstu, osnova komunikacije među ljudima jeste sposobnost ili poznavanje zajedničkog jezičkog sistema unutar kog se snalaze dovoljno za razmenu ideja ili misli.
U skladu sa prethodno pretpostavljenim, nužno je napomenuti da je jezik kao sredstvo razmene živa stvar. Iz toga kao zaključak se može izvući da je od doba Lomonosova I reforme ruskog jezika jezik I forma istog u službi političke elite. Ekonomski determinizam nalaže da je sposobnost neposrednog trgovanja uslovljena neposrednom komunikacijom. Između ostalog.
Lomonosov je 1755. započeo reformu ruskog jezika približavajući crkvenoslovenski I govorni, vulgarni ruski jezik. Na intelektualnoj eliti I kulturnoj avangardi je bilo da taj, uslovno rečeno, novi jezik zaista stvore.
Na tragu tog iskustva I iskustva, po mom mišljenju tužnog jezičkog rastanka, skandinavskih jezika, odlučio sam da počnem da pišem jezikom koji je mešavina političkih jezika nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Takođe, odbijam da priznam postojanje srpskog, hrvatskog, bošnjačkog, crnogorskog I potencijalnih budućih dijalektalnih derivata našeg jezika.
Ako su mi oduzeli državu, ne dozvoljavam im da mi oduzmu jezik.

Wednesday, August 24, 2016

Sene

Sedeo je na stanici misleći o svima
Uživajući i gušeći se od cigaretinog dima

Slušajući škripu tramvajskih šina
Diveći se suživotu ljudi i mašina

Ugleda nekad znanu ženu
Sad, nekad, osobinu senu

Nekad silu znanu samo njemu
Tužnu priču ostavljenu nemu

Nije pogledala levo, ni desno
Pogledala je njegov pogled besno

U tom besu goreli su skupa
Drugima ta dva pogleda tupa

Jednog trena sve je stalo
Crno i belo je postalo

Mašina je prešla preko sene
Led se provlači kroz vene

U crno belom svetu šina
Zaživela je krv i tišina


Tuesday, August 16, 2016

Pederski prajd

Film Parada je za mene bio los dokumentarac. Ne zbog toga jer nije verodostojno prikazao dogadjaje koji su se desili vec zato sto autori nisu znali ili bili voljni da prikazu realno stanje. Opet, ne mogu biti nefer prema filmu. Jer nas niko,koliko mi je bilo poznato,nije pitao.
Prajd 2009. je trebalo da bude sestrinska prica Zagreb prajda. Ovom prilikom necu prenositi genezu,okolnosti ili epilog prajda 2009. Osim onog koji je ocigledan. Policija na celu sa Dacic Ivicom nije zelela da nas cuva. Policija,danas sa jednim od nas,nije htela da nas cuva. Tada sam bio deo grupe koja je zelela da izadje na ulicu bez obzira na sve.
Ali okolnosti su bile drugacije.
Tog dana kada smo mogli prvi put od 2001. da izadjemo na ulice, vec smo znali da je prethodni dan oko 7,zvanicno ministar MUP javio da ne moze da vrsi duznosti koje su mu date po ustavu. Koliko god kontroverznom moja naredna tvrdnja bila,podrzavam tu tezu kao anarhista,jer mi daje alibi da je koristim za obracun sa onima koje smatram legitimnim metama.
Ali tada,imajuci u vidu okolnosti,situacija nije bila prijatna.
Te godine su mi napali sestru u skoli zbog mog angazovanja i njenog glasa protiv diskriminacije. U pitanju su bili pripadnici pokreta 1389.
Mene su u najmanje 20 navrata pokusale da napadnu organizacije Obraz,1389,Nasi,Nacionalni stroj. Na cast mi je sto ih nikad nije bilo manje od 3. I nekoliko puta sam sa ponosom uradio zle stvari prema njima. Ne kajem se. Danas bih koristio oruzje.
Te 2009.,mogu reci da smo bili izdani. Ne zelim imenovati nikoga (Ivica Dacic).
Ali 2010. smo dobili priliku. Da se setamo. Jer je to bilo jedino sto smo zeleli(opet,bio sam deo krugova kojim to nije bilo ni izbliza dovoljno).
I onda se setim Nikole Koje koji hoda iza mene u neverici dok se hoda pored one ruske crkve i skrece ka SKC kroz Masarikovu. Sok bombe se cuju i panika na motorolama drotova.
A drotovi ti jebu mater sto za 400din moraju da rade svoj posao.
Svoj posao.
A ja na liniju stavljam svoj obraz i lik. Ime i prezime. Porodicu.
Da ne pricam o tome da su do tog prajda mnogi moji prijatelji vec napustili zemlju koji su zeleli da ucine boljom.
Majda,Dusane,Milice(mnozina)Marija(nisam uspeo da ti cestitam na vencanju al ste prelepi),i ostali koje sam zaboravio.
Hvala vam.
Jer je zahvaljujuci vama Beograd postao malo manje tudj.

Tuesday, July 19, 2016

Princezama ogledala nisu potrebna

Jednog dana je lutala po obali. Hodala je zaneseno. Razmisljala je o decaku iz vrtica. Kako ga je ucila da zaveze pertle. I dobila poljubac. Prvi poljubac.
More joj je saptalo. Sve nezne reci sveta. One koje joj je mama saptala kad bi joj dosla u sobu da je poljubi a misli da je ona zaspala.
Igrala se sa ogradom ispred stena sto je odvajaju od pucine. Plesala na balu potpuno sama.
Slusala je ritam talasa i orkestre vetrova dok joj se kosa vijorila poput sala.
Nije joj bilo potrebno ogledalo. Princezama ogledala nisu potrebna.
Sela je kraj natpisa uklesanog nevestom rukom.
"Ovde pociva Ivan kog su zvali Safet. Svaku emociju je trosio do poslednjeg daha. Ja sam ga dahom vratila."

Monday, June 27, 2016

Nadica

Sad te se ponekad setim. U stvari cesce nego sto bih voleo da priznam. Cesce nego sto bih voleo da te se setim. Svaki put kad vidim kako dvoje setaju,zastane mi dah. Svaki put kad ugledam nekog ko lici na tebe,obradujem se i onda umrem pomalo. Pomalo se ponadam. A onda se podsetim.
Da samo zeleim jos jednu setnju.

Thursday, June 23, 2016

pokloni

Mislim da raskidi ne postoje zaista. Mislim da je kljuc veze sama rec veza. Mislim da kad se dve osobe nekako nadju jedna drugoj u zivotu, zajedno rastu. Jedno u drugo. I mislim da je to ono sto tu vezu cini neraskidivom. Mislim I da je veza veza do kraja zivota. Da su nam zivoti isprepletani na nacine koje ne mozemo predvideti. I mislim da su neke veze greske.
Mislim da je svaka veza sistem reciprocnih poklona. Mislim da je veza uzrocna I posledicna. Mislim da jedni drugima dajemo, u istoj kolicini ili meri koliko dobijamo. Samo cesto ne shvatamo.
Time sta dobijemo se moze meriti kvalitet nase veze. Kakvom osobom smo postali, ili u sta smo izrasli tom vezom. Sta smo naucili I sta smo poneli iz te veze.
Ali te veze su neraskidive. Mozda ne zelimo da vidimo vise nikad neke ljude, ili kao ja neke cekam da umru da se pomirimo ali nikad ne prestaju da postoje. Koliko god se kajali sto smo ih stvorili.
To je valjda problem tih poklona.
Nismo uvek spremni na njih, ili ih predugo ne vidimo.

Saturday, June 4, 2016

Snezana

Snezana je zivela svoj zivot. Ne kao sto vecina zivi zivote vodjene zivotima drugih. Ona je zivela zivot kako je zivotu namenjeno da bude prozivljen. Zivela je zivot. Jednostavno.
Zivot joj je davao I uzimao. Kao sto je onda davala I uzimala.
Usla je u lokal pored zgrade, kao zena koja je upravo pokisla I uzurbano se osvrnula oko sebe. Imala je snajperski pogled.
Mnogo je ljubavi imala. Volela je ceo svoj zivot, svaki trenutak te jedne velike avanture koju je rezirala sama. I zivela glavnu ulogu.
Volela je svoju cerku. Predivnu Ivanu. Na nju je prenela sve svoje znanje I svu svoju moc. Jer je I Ivana jedna snazna lepota. Jedna lepa snaga. Ucila je kako je znala I umela.
Okrecuci se po lokalu, ugledala je snaznog coveka za sankom. Coveka tuznog lica ali sretnog pogleda. Lepog coveka okruzenog ruznocom. Odgovarajuceg u neodgovarajucem.
Nije ona bila zena koja je prepustala ikada ista slucaju. Niti slucaju coveka koji moze da bude voljen.
Snezana je znala da vidi u buducnost. Umela je da zna kome je gde mesto. A za Ivana je znala da mu je mesto kraj nje.
To vece su popili prvo pice. Ivan je poceo gutljajem za zenu koju je pratio iz svog zivota, zavrsio gutljajem za zenu svog zivota.
Najbitnija bitka njihovog zivota je pocela.
Najbitnija lekcija koju je Snezana zelela da da Ivani je pocela.
Kako se voli.
Ta lekcija je bila svakodnevni trud. Svakodnevna gradnja tvrdjave cije su kapije uvek otvorene. Carstvo unutar cijih zidina je samo jedna stvar. Najvrednije blago svih blaga. Najkrhkiji dijamant. Njihova ljubav. Vera u nepobedivost. Nepokolebljiva zelja da dve duse uvek budu jedno. Da im svet ne moze nista.
Ivan nije voleo Snezanu. Ivan zivi Snezanu.
Ali, telo je prolazna sminka.
Jednog dana, sasvim obicnog dana, neobicna Snezana je pogledala u prozor poslednji put. U zagrljaju coveka svog zivota. Sa najvecim dokazom da je volela. I odlagala je taj poslednji pogled dok nije bila sigurna da je Ivana naucila lekciju koju joj je namenila. Da slavi sve sto je Snezana bila kroz svoju ljubav prema nekom svom Ivanu.

Friday, May 13, 2016

Bleda plava tačka

Kad sam bio jako mali,jako mali, penjući se po policama roditeljskih knjiga,naleteo sam na Kosmos. Bila je visoko za dete koje je bilo malo. Pročitao sam je detinjim nerazumevanjem i jednakom radoznaloscu. Maštao sam o paralelama i univerzumima, univerzalnim paralelama,crnim rupama i presavijenim papirima.
U nekom drugom trenutku sam se setio te knjige slušajući internet.
Nikad neću razumeti zašto bleda plava tačka nije gledana barem koliko gangam stajl.
Jer znam ko maši poentu više.

Tuesday, May 3, 2016

prosta fizika

Probudio se I pomazio psa usnulog pri dnu nogu. Bila je seda. Nije se vise trzala na svaki njegov dah. Otvorila je oči I pogledala ga pomalo dezorijentisano. Mudrost je za nju došla sa godinama. On je zevnuo, uključio tranzistor sa stolice pored postelje. Ustao je pomalo bolno,, opet ga boli kičma I ne oseća nogu. Ona je radoznalo piljila u njega dok je pravio bolnu grimasu pokušavajući da povrati osećaj u nozi. Pogledao je u uramljenu sliku srećne porodice pored tranzistora. Lepotica, njihov Kolibri I on. Iznad nje je bila uredno spremljena odeća. Isto ono odelo u kom je bio na svečanosti ispraćaja u penziju toliko davno. Uzeo je sat koji je dobio na poklon od svoje mesne zajednice u znak zahvalnosti za izgradnju društva. Sa tim ljudima je kao omladinac gradio bedeme na rekama u Vojvodini. Tim rukama.
Obukao je pantalone gledajući u tri kravate, dve sa kopčanjem pozadi I jednom koju mora da vezuje. Uzeo je onu koju mora da veže. Dok je vezivao najbolji čvor koji je umeo, odlutao je u sreću kad se Kolibri rodila. Kad je Lepotica još uvek bila živa. Shvatio je da je dva puta vezao pogrešno kravatu. Nasmejao se ponosno. Ni samom mu nije jasno iz kog razloga. Popravio je šta je bilo za popraviti I pozvao psa. Uzeo je transistor I obukao sako. Na tranzistoru su uvek isle vesti. Poslednje što mu je ulivalo nadu.
Kolibri je sad bila odrasla. Odletela. A Lepotica je samoo nestala. Ali, nikad nije spustio glavu. Sve je ovo samo etapa u životu, govorio je sebi.
Oćemo da jedemo, pogledao je psa koji ga je čekao ispred doma. Iznad glave su mu zujali saobraćaji I cevovodi toplovoda dok je gledao puževe na putu kako jure u bitku koju ne mogu dobiti.
Krenuo je uzbrdo od doma, ka centru grada, na samo par minuta od doma. Pas je veselo njuškao okolo, dok je on slušao najave preuređenja grada. Uvek je voleo travu iznad ulaza u svoj dom. Sad je bilo malo, ali je voleo zelenilo.
Ugledao je kontejner I pošao laganim korakom. Na par koraka od kontejnera, ugledao je gospođu iz komšiluka. Uredno su se pozdravili I razmenili par reči. Sve dok žena, bacajući kesu sa smećem, nije primetila da je on praznih ruku.
Na tren posramljen, ali ne I pogrbljen, zaustio je da kaže da je već bacio. Ali mu dostojanstvo nije dalo da laze. Samo je skoro ponosno rekao da prolazi kroz težak period. Da je kraj na vidiku. Samo da se slože neke stvari.
I zavukao ruke među kese.
Sve vreme se sa tranzistora orila priča o neodložnom napretku Beograda.
Malo dalje od kontejnera su se čuli bageri. Par radnika je prišlo kontejneru I dok je starac tražio, počelo da ga sklanja. Grubo su mu objasnili da ne može biti tu jer moraju da iskopaju do popodneva rupu za podzemne kontejnere. Starac je uzeo šta je uspeo da izvadi i krenuo ka svom domu. Samo par stotina koraka. Podzemni kontejner...Pa nije on cigan da ga teraju onako. Gradu je bolje otkad su njih oterali ispod Gazele. Šta im on smeta, pomislio je besno.
Čudan je to bio prizor. Čovek u svom najboljem odelu, sa rukama u kontejneru.
I Volga satom.
Dok je prilazi svokm domu, video je rešetku na ulazu. Pokušao je da je skine. Bila je zavarena. Nešto mu je uhvatilo pogled. Na drvetu pored je stajala drečava roze cedulja. Upozorenje o deratizaciji i zapečaćenju otvora u Brankovom mostu. Zbog bezbednosti.
Te večeri je pao prvi sneg te sezone. To je bila njegova poslednja Zima.
A razumem i zašto. Jer da bi Beograd išao napred, mora ostaviti drugo iza sebe.
Očigledno dušu.

Laku noć

Laku noć ljubavi. Sanjaj mi oblake. Spavaj kroz moj zagrljaj. Znaj da sam uvek tu. I kad me ne želiš. I kad ne mogu. Oseti moje poljupce koje ti šaljem vetrom. To sam ja koji ti usnama prolazi kroz kosu. Utoni u san sigurno kao u moje ruke. Sanjaj kako ja sanjam tebe. To ti želim. Jer lepši san ti poželeti ne mogu.

Laku noć

Sunday, April 24, 2016

Izbori 2016

Primetio sam par zanimljivih činjenica u vezi sam ovdašnjim i današnjim izborima.
Prva je da ne znam baš konkretnu razliku između onih koji su glasali za jednu ili drugu opciju (gde je jedna SNS a druga praktično svi ostali). Drugo,cela atmosfera oko SNS me podseća na demokrate pre recimo 5 izbornih krugova,nebitno da li su u priči parlamentarni,lokalni ili predsednicki.
Treće, da je (ako se dobro sećam ) Zagorka bila u pravu kad je analizirala izbornu  apstinenciju u Srbiji i implicitno nagovestila trend obrazovanijeg, možda je sretniji izraz potkovanijeg,apstinenta.
Četvrto bih izdvojio paralelu između sukoba vernik/nevernik i glasač/oni koji to nisu. Iz nekog razloga mi deluje da je velika većina tih koje sam primetio da su se oglasili u vezi sa svojim učešćem u parlamentarnoj demokratiji ubeđena skoro jednako kao ovi koji ne glasaju u ispravnost svog dela. Pretpostavljam da iza toga leži svest ili osećaj uticaja na realna događanja u narednom periodu. Ili bar pokušaj sprečavanja ovoga što smatram lično katastrofom. No, kroz razgovor sa ljudima iz svoje okoline (a okolina mi je mahom neglasacka iz raznih razloga) mogu reći da su mi argumenti dotičnih daleko razrađeniji i promisljeniji. I sam se često zapitam da li mozda grešim ako ne glasam. Ali ubrzo se setim da bih time jednostavno legitimisao sistem koji u srži sadrži premisu da njegov opstanak zavisi od delegitimacije mene i ostalih koji bi eventualno pristali da se pozanimaju gde im je glasačko mesto.
I sad,pitanje opozicija je u ovom kontekstu zahvalno uporediti sa sukobom na relaciji vernik i onaj koji to nije. Kao što je od mene nevernika stvorilo katarza čitanja svete knjige,tako me je čitanje izbornih lista učinilo neglasacem. Ako neko ima drugačije iskustvo ili princip,ostavite u komentaru.

I opet,hvala svima koji nisu izašli na izbore.
Ovlastite sebe,a ne vlast.

Thursday, April 7, 2016

Jer to je život

Bio je tako mlad. Tako mlad i dobar. Bio je lep i stasit. Bio je tako mlad...
Znao je taj momak svašta. Poznavao je ljude i znao je da priča sa psima. Znao je kuda ide.
Taj momak je bio oslonac. Svima osim sebi.
A kad nema oslonca,pad je bliži. Kad se jednom padne,pad je dug. Dužina  života je nepregledna. Jednom kad se dotakne dno, jedino je pitanje vidi li se svetlo. Ovaj momak je žrtvovao mladost,lepotu i stas da bi je našao. Kao što to biva,stao je jedan dan pred ogledalo i video iskrivljenog čoveka. Karikaturu nevinosti iz koje se probija zlo. Odlučio je da je dovoljno štete napravljeno.
Obukao je najlepše odelo. Rekao sebi,kako si koji kurac dozvolio sebi da sve što te je ikada ispunjavalo i činilo svetlim izbaciš iz života,i izašao iz svog stana.
Prvi korak je najteži. Prvi korak je početak puta.
Pozvao je svoju devojku i rekao joj da je voli. Dok je stajao na stanici,razmišljao je o svojoj deci. O Olgi i onoj koja su mu ipak suđena. Ona kuća sa dvorištem je bila njegov dom. Ostalo je samo da odluči da udomi psa. Kad dođu deca. I biće sreć...
Nije osetio ništa. Na pola misli je samo stalo. Sve.
Autobus ga je pokosio,par dana posle 29. rodjendana.
Jer život nikog ne čeka.

Wednesday, March 30, 2016

Nije znala da je vidim

Sedela je za šankom. Nije znala da je gledam. Nije ni videla da sam ušao. Seo sam u donji deo lokala I gledao je kako priča. Senku na ramenu. Sanjive oči. Te divne duge noge. Ženstveni pokret rukom.
Razmišljao sam o onoj breteli koju sam joj sklonio jednim prstom dok me je gledala kao da joj je prvi put. O tome kako sam prvi put zaspao pored nje. O tome kako mi je svrha da je štitim I u snu. O tome da joj nikada ne bude hladno.
O tome kako me drži budnim svojim pričama kada primeti da je put ravan kilometrima.
Nije znala da je gledam za tim šankom. Kao kada se probudim u sred noći. Jer volim što se I u snu ljuti ako sklonim ruku sa nje.
Nije znala da je vidim.

Wednesday, March 23, 2016

tmuran vek

Bejase to jedan relativno tmuran dan. Horizont nije bilo lako uociti u daljinama. Ti neki oblaci su se samo stapali sa nepreglednim senkama od snega. Voleo je takvo vreme. Ali je sve mirisalo na pakao.
Izasao je iz svog doma, okrenuo se da pogleda okolo i sa ramena skinuo iglice i led. Ispred su ga cekali drugi, vidno nervozni. Delovao je vise kao komandant u njihovim ocima iako nigde bitke nije bilo na vidiku. A tu bitku bi vodili samo oni kako sve deluje.
Uzeli su svoje transparente i krenuli u dugi protestni mars. On je namestio opremu po kojoj je bio poznat i udahnuo duboko.
Odlucnim korakom je krenuo. Najduzi put, pa i onaj bez povratka, pocinje prvim korakom.
Duga je to bila zima. Vetrovi su duvali iz svih pravaca, a sneg kao da im je davao snagu dok im je cepao lica. Taj jedan prkos u znak secanja na sve ranije saborce, to je ono sto ih je gonilo ka tome da istraju do kraja.
I kao sto to biva, jurili su po hladnocama. Kuda god bi one isle, pratili su. Velika seoba. Lakse je vuci stvari nego nositi.
I kao sto biv, mediji ih nisu ni prepoznali. Nije ih zanimalo. Za njih su oni bili samo jos jedan narod Amazona za koji se ni ne zna da su nestali.
Ali odlucnost u ocima smrti je istrajna.
Sve dok nije nestalo hladnoce.
Dok poslednje njihovo dete nije pretvoreno u suze.
Ovo je bila prica koja ce se tek desiti. Poslednji mars Sneska Belica, vecnog borca protiv sunca. Jedna neispricana prica kojoj niko nece biti svedok. Jedna bitka koja je mogla biti dobijena.
Da coveka ne zanima cak ni sam njgov dom. A kamoli da uslisi molbu deteta za zivot Sneska.

Friday, March 18, 2016

Amanet

Dobro veče.
Nadam se da su vaši dobro.
Nadam se da ste vi dobro.
Ponekad je pitanje koje bi stajalo umesto te nade nešto što ljudi iznenađeno čuju.
Ređe je ono što stoji iza onoga koji pita.
Na žalost, najvrednije sto sam stvorio u svom životu je telefon sa kog pišem ovo.
I na žalost, najvrednije sam što su moji roditelji stvorili. To će vam,kakav god ja bio,Dragana i Toni reći svaki put kada ih pitate. Do njihove smrti.
Manje vredne stvari koje su stvorili su nekad ociglednije. A cena koja je plaćena višestruka i viša od nekog broja. Ostavština mojih roditelja,amanet njihove hrabrosti je vidljiv u svakom kutku svega sto sam ikada mogao nazvati svojim,svojim domom ili ostvarenjem svoje želje.
Kolika je ta hrabrost,shvatio sam kada sam prvi put uočio da na različiti način posmatram neke filmove. Klunijev i Volbergov film "Savršena oluja" je za mene bio dokumentarac. Jer je moj stari tada bio jedan tata kog jedan sin nije čuo kad je bilo obično da ga čuje. I tako danima.
Zamislite da vam je osoba koju ste uvek shvatali zdravo za gotovo nestala. I pokušajte da se pomirite sa time.
A mama...
Na svakih nekoliko godina se dešava u delu sveta na kom je moj stari plovio oluja koja se zove El Niño. Većina vas nikada nije obraćala pažnju na to. Zašto bi?
Moja mama je bez suze ispratila svaku.
Ali ti ne znači da je nisam nikada čuo.
Meni je 29 godina na dan kada pišem ovo.
Njemu je 40 godina na moru. On zna bolje morske struje nego mene. Ili moju sestru.
A mojoj mami je hiljade noći brige. Da li za nas ili njega.
Ne umem da izmaštam taj osećaj.
I nikad neću razumeti odakle im snaga da mi daju sve sto su mi dali. Niti kako su mogli da mi ostave ovakav svet.

Friday, March 11, 2016

Anima

Tange. Stikle. Uske pantalone i minic. Jer je mini ekstra.
Bas. Repeticija. Ekser. Jer su reci sranje.
Ja. On. Ona. Jer je ljubav civilna.
Mladost. Ludost. Gadost. Jer je radost bazicna.
On. ON. Sutra. Jer je posvecena ljubav izlisna.
Mama. Tata. Posao. Jer zasto bih se trudila.
Zivot je sada, docekacu sutra, jer dusu sam prodala.
Zivot je sada, docekacu sutra, jer dusa mi je prodana.
Dusa mi ne treba, dusa se ne zaradjuje, dusa se odaje.
Kroz drzavne odaje.

Sunday, March 6, 2016

dileme fatale

U svoj svojoj fatalnosti tokom prethodnih petnaest godina, te nemogucnosti da se pomirim sa nizom svakodnevnica i uobicajenosti, uspeo sam da previdim nekoliko stvari. Prva je da su ljudi ljudi Sto sam znao, ali nisam valjda shvatao. Niz istina mi je proslo kroz glavu, sve one opstadose u glavi, ali nikako da postanu deo razuma.
Na kraju sam sve te istine oko ljudi nestalih iz svog zivota sveo na jednu prostu dilemu.

Da li zelim da cujem sta se desava sa tim ljudima.
Ili samo cekam da saznam gde su sahranjeni.

Friday, March 4, 2016

Ja nisam vas

Jedan je na lep nacin rekao sta i ja mislim o ustasama. A ovom bih dodao spiritualnu bracu im cetnike.

Uzivajte

https://m.youtube.com/watch?time_continue=73&v=8JOB90BaGbs

Uzelac i Adi

Uzelac je bio sporadicni prijatelj sporadicnih prijatelja Emdjeja, Lakija i Ivana. Jedna otvorena dusa, sa toplim srcem i cudnom karmom. Veseo po prirodi, kotrljajuceg duha, osvezavao je zivote svih sporadnicno sporadicnih posetilaca Gnezda. Kao neka vrsta sirene koju cuju odabrani da se odazovu na njegov poziv. A samo pametni da izbegnu. Znate sta se vec govorilo o sirenama.
Ali malo ko zna da je Uzelac poznavao Hitlera. Zajedno su isli u skolu. Zbog Uzelca Hitler nikada nije propusio. Ali je poceo da se drogira.
Uzelceva harizmaticna licnost je jos od vajkada i onomad okupirala paznju sirokih narodnih masa, pa je Hitler usled nesposobnosti da crta, a ogromne li mu zelje, odlucio da diversifikuje svoje vestine. Slusajuci Uzelca tokom malih govora koje je drzao kada god bi se nasla neuka dusa u okolini, zapamtio je njegov simpatican i iskren smeh. Vezbajuci, Hitler je uocio pravilnost unutar Uzelcevog smeha i na tome bazirao sopstvenu dikciju za kasniji angazman. Kao i vecina stvari iz tog tamnog nemackog perioda, ovo je ostala tajna koju ni Informer nije uspeo da raskrinka. No, bitnija stvar jeste Uzelcev uticaj na nemacke trupe i njihovu preciznost bacanjem granata domace proizvodnje. Malo je poznata cinjenica da je Uzelac bio inovativan erudita. Tada je postojao oblik onoga sto zovemo rukometom, a tada su zvali rucnim nogometom. Jednog dana posle zurke okupljanja odeljenja, Hitler je kao Kancelar sada vec, pozvao Uzelca u svoje odaje. Resio je da predivnu igru rukometa standardizuje, jer je Nemacka morala imati pravi svoj arijevski sport. I Uzelac se, kao svaki sumadijski domacin, svesrdno bacio na posao kao Tesla pored Edisona. I tako, duboko do u noc, onakav rukomet kakvim ga znamo, nastao je iz glava dva druga iz skolske klupe.
Uzelac, ne znajuci prave Hitlerove namere, dao je blanko dozvolu da sa tim znanjem na papiru Adi radi sta mu je volja. Adi (to je bio Hitlerov nadimak iz skole) je to znanje upotrebio da bi kroz rukomet poboljsao efikasnost pesadije.
Kako se rat zavrsio kako jeste, Uzelac je suocen sa uzasnim osecajem krivice pred ulazom u neki logor u kom su bili smesteni levicari, dok je bio sa americkim trupama i vodio ih, uzviknuo:"Nisam znao! Ja stvarno nisam znao!". U znak postovanja prema zrtvama rata koji nije zeleo, a mozda ga je produzio, danas se druzi sa jedinim Jevrejinom, Davidom, koji je ikada nasao ulaz u Gnezdo.
Eto, to sigurno niste znali. To stvarno niste znali.

Wednesday, March 2, 2016

KK Partizan

bio je jednom jedan Pandza koji je tvrdio postmodernisticki da je radnicka klasa prevazidjena u revolucionarnom smislu i da su pravi potencijalni revolucionari za borbu protiv elita navijaci. I davao je dobre argumente, sve je islo na njegovu notu, ali jednostavno verovao sam Marksu, Bakunjinu, Kropotkinu, pa cak i Lasalu i Prudonu. Njihove reci su odjekivale vekovima. Dosta je vremena od te navijacko-radnicke polemike proslo. Jebao sam nesto po SNS, ponesto iz SPS i PS, onda se povukao u Gnezdo i ozenio se.
U medjuvremenu se desio vucicupederu, vuciczavebera, vuciczaradnike, vucictito, vucicvucic, vuciceu, vucicnato i ostalo.
I kao kruna, vucicpartizan. Nije kraj, siguran sam.
Jasno mi je da je u prava KK Partizan prozeta govnima poput Ruzicica i Dacica, Danilovica i ostalih, kao jednom obicnom navijacu tima koji nosi ime moje krvi i simbola ideala po kom se vodim. No, iako se ne slazem sa upravom na vise nivoa, uvek sam se drzao toga da koliko da oni zaseru, neumoljiva ljubav prema imenu kluba koju delim sa momcima koji nose dres ce pobediti Reale, Zalgirise i ostala imena  skupe kosarke koju ti momci ne igraju.
Ni jedan poraz Partizana nisam ispratio sa psovkama. Od Harisa ni jedan poraz nisam ispratio sa psovkama. A i tada sam to radio jer kroz suze nista drugo nisam umeo. Bio sam dovoljno mali da bolje ne znam.
A ove nedelje sam ispratio najzesci poraz Partizana do sada. Onakav koji me je vratio na ono mesto kada smo velicanstveno izgubili od Kindera.

Uprava KK Partizan je ukratko zamolila, apelovala ili eufemizam po volji, da navijaci ne vredjaju Vucica na utakmicama. Navijace cija tradicija se sumira u heterogenosti i individualnosti.
Tradiciji koja velica borbu za i protiv onoga sto smatra stranim ili losim. Koliko god se ja ne slagao sa nekim od njihovih ili nasih poteza. Ali nikad nisam osporavao, jer svoju nisam dao.
Ovo je poraz utoliko sto sam znao da je Vucic govno sa prstima u Zvezdi. Njihovi navijaci su uniformni, tako navijaju i to je ono sto me je zauvek odbilo od njihovih tribina.
Ali od Partizana to nisam ocekivao.
Da ce se Uprava prikloniti toliko eksplicitno Vodji.
Danas me je sramota sto ti ljudi imaju veze sa Partizanom.
Nadam se da ce se oriti na sledecoj utakmici bilo sta uvredljivo prema drzavi.
Da cemo 'izblamirati' vrh.
Jer mi je pomisao na pozvezdljeni Partizan nezamisliva.
P.P. Toliko da se mozda vratim na tribine.

Monday, February 22, 2016

kako je poceo WWI

Bio je to jedan snezan dan. Za svu trojicu. Naporan dan. Laki je uspeo da izdejstvuje da Ivan izadje iz kafane ne bi li mogao da odrzi nekakav privid nove godine posto je nasao zenu Ivanu u Austrougarskoj. A tamo ti ljudi slave drugacije novu godinu. Je li, ti Hrvati moraju u svemu da budu prvi. Pa i u datumu nove godine. I naravno, kao i sve tamo, moze da nas prebije na gotovs.
Emdjej ne nasao neku zenu, isto se zove Marija kao i ova danas, Ona je iz neke banje, ko ce ga znati. Te zdrave su mi uvek bile sumnjive.
A Ivan, imao je neku zensku iz kraja, nasla vise ona njega. Isto Milica kao ova danas. Ne pitajte me nista.
Sve u svemu, Ivan se tih dana bavio kuvanjem, uvezla mu ova Lakijeva neku vocku, rajcicu, te on resio da proba da vidi moze li se sa tim  stogod uciniti. Za Emdjeja i njega je to bila jedna sasvim obicna noc. Kao posteni Srbi i stovatelji tradicije Naprednjaka u to vreme, divili su se Garasaninu i Pasicu. Ivan je citao u to vreme spise Pasica o slozi Srbohrvata koji jos nisu napisani dok je Emdjej slao telegrame Garasaninu o tome da Srbija mora da se vrati na Solun. Ilija se nalozio i kao posledica toga, poceo rat devedesetih.
Jebiga.
No, Milica je pomagala Ivanu tako sto je tukla po vinu do mere koju je obelezio na flasi da mu treba za jelo. Marija je bila neka vrsta fantoma, koju nikako da posteno vide ni Milica ni Ivan, Uglavnom zbog visine.
Nosa.
Za Ivana se znalo da je arogantni kreten, ali za Milicu se culo tek kasnije. Za neke druge stvari.
Da se vratimo na tu shizmicnu pagansku vatikansko-unijatsko-tajskunsku katolicku novu godinu. Ma ko jos slavi novu godinu prvog januara?!
Sve u svemu, Emdjej i Marija su uzivali u kulinarskim sposobnostima Ivana i Milice, koja je posluzila krekere sa kecapom kupljene kod Dabe. Ono sto je Ivan skuvao je bilo sjajno za gledanje. Negde jos postoji u stalnoj postavci muzeja narodne umetnosti u Beogradu slika tog jela. Glasine kazu da zbog te slike niko ne otvara muzej decenijama.
U nekom trenutku, kao sto to i biva u istorijskim momentima, Emdjej je u kolenima osetio muziku iz Lakijevog lokala. Jasno je da je odmah pokazao ocima Ivanu da je potrebno spremiti sto, skloniti jastuk sa fotelje i zatvoriti budoar te zaputiti se ka Gnezdu. Milica je masturbirajuci gestikulirala da se svi dobro obuku i da je potrebno da svi piske jer nema dovoljno vlaznih maramica za sve. I da ono sto ona ima vlazno nije za higijensku upotrebu. Tako da alternativa u obliku suvih maramica ne dolazi u obzir.
Marija je pevala u sebi Sunce ljubavi od Dzeja i aktivno ignorisala sve.
Zamandavili su svoj haus i uputili se niz stepenice koje su videle bukvalno na hiljade stopala.
Na ulazu u Gnezdo, Laki je uz dousnike Austrougara koji su mu javljali na lonce povezane kanapom pokusao da sakrije ludu zurku.
Ekipa kulinarstva je usla u lokal. Tenzija se mogla osetiti na kilometre, ali u Gnezdo niko ne dolazi bez poziva, pa niko nije ni mogao da oseti tenziju. Emdjej i Ivan kao hrabri internet youtube ratnici nisu prezali od onoga sto ih mozda ceka.
Laki bi prosao bez posledica...da Marija nije primetila Devojku u crvenoj haljini. Zena koja nikada nije rekla svoje ime, pa zato ne mozemo da je personalizujemo.
Ali kao sto cete videti, to ce izroditi neke neocekivane posledice.
Emdjej je udario lock na Lakijev pogled i spustio obrve preteci, sto je Klint Istvud iskoristio nesto kasnije za Prljavog Harija. Laki je kao blok udario Sigala, dok je Ivan stajao kao da se nista ne desava, posto zapravo ne vidi nista sa leve strane. Milica i Marija su se prepirale koga ce Emdjej i Ivan vise zajebavati i Marija je pobedila.
Posto je celo vece otislo k vragu, tacnije, cigani koje je Laki kao domacin doterao do Gnezda, Ivana je kao Austrougarin oterala u ime ljudskih prava. Na scenu je stupila Devojka u crvenoj haljini.
U to vreme je samo Ivan imao mobilni telefon, ali kako ce VIP mobilni operater biti uspostavljen skoro vek kasnije, nije imao mnogo koristi od njega, pa nije imao sta da pusta od piratskih pesama sa interneta koji ce doci tek par decenija kasnije.
Devojka u crvenoj haljini je stala ledjima okrenuta ka podijumu i pocela da peva bozanski poput Dive iz Petog elementa. Na zalost, ni jednu pesmu nije zavrsila ni do prve trecine numere. Prica se da je ona cak pedeset godina pre dana kad je muzika umrla, kriva za osnivanje kluba 27.
U napadu sizofrenije, desilo se ono sto se desi na svakoj zurci koja je za kurac. Neko je poceo da prica viceve o Dzeju. Ivan tvrdi da je to bio Emdjej, Emdjej tvrdi da je to uradila Marija. Znamo samo da Ivana nije sigurno. Ona nije pricala viceve. Milica ga nije razumela, ali se smejala jer je shvatila poslednji Lakijev od par nedelja unazad. Ili to na koji nacin ce postati diplomata jednog dana. Sve u svemu, jedina je bila koja se od srca smejala.
Epilog je bio taj da kada je Milica prestala da se smeje, dobila je napad ultraevropeizma i u znak revolta prema odnosu naspram cigana gudaca isteranih od strane Ivane Austrougarske, opicila je one koje moze. Emdjeja i Ivana.
U skladu sa naprednom politikom tog doba, stala je d ubedjuje Mariju da je ona kao niska osoba cigan jer cigani nemaju pristup jednakoj kolicini kalorija pa su zato niski i odlucila da udari emocionalnu ucenu ne bi li uspela da izdejstvuje odrzvanje tenzije sa pocetka veceri.
Kako joj to nije uspelo, a vaspitana je da svakoga pozove kuci, dovukla je Mariju kod Ivana, dok se Emdjej mentalno spajao sa Lakijem da bi saznao da li moze Laki da proda Devojku u crvenoj haljini. Dosli su do zakljucka da je to pogresno jer bi izazvalo kontroverze ali da je mogu rebrendirati, sto su i ucinili nesto kasnije.
Sve u svemu, kod Ivana, Ivan je konacno presekao u sebi i odlucio da ce da odjebe lujku iz politickih razloga i napraviti karijeru za promenu. Koju ce mrzeti, dabome. Jebes karijeru kojom je covek zadovoljan.
U skladu sa tim principom sva trojica i dan danas funkcionisu.
Avaj, posle epohalnog zatvaranja Milice u kupatilo, Laki je pitao da li moze da dodje da posmatra performans, ali mu Ivana zadrza muda u dzepu pa je morao da krene za njom .
Emdjej je sa nevericom posmatrao kako se preko Marije prelama svetlost i pomislio da je hobit. Ali ga je na tu godisnjicu Marija razuverila obrijanim nogama.
A Marija je sa nevericom slusala o tome kakav je perverznjak Ivan.
Kad je Ivan saznao za to, odlucio je da za mesec dana ostavi Milicu i preseli se u deo sveta gde ga samo medjedi mogu pronaci.
Bosna.
Zajeb je bio sto nije govorio ni Turski ni Madjarski ni Njemacki. Pa je na kraju morao sa lokalcima zbog dopuna za 060.
I tako je upoznao nekog Gavrila.
Emdjej se zaposlio kod Bore St. Miljanovica, da prati novine, dok je Laki otisao kod Ivane na vikend u Zagabriju i tamo se zaposlio na 4 dana u licnu pratnju prestolonaslednika Kaundka monrhije.
Rekao ovaj Ivanu da ce na putu nazad ka Beogradu prolaziti sa ovim svojim sefom kroz Sarajevo i da to nije tako daleko od toga gde je Ivan bio pa bi se mogli naci. Ivan da ne bi bio sam povede Gavrila.
Seli njih dva u lokal i popise par rakija. Kako Ivan nije video na levo oko, kad je prestolonaslednik prolazio pored zbog lose isplanirane rute, ucini se Ivanu da je video i Lakija, na sta se ljubomorni Gavrilo pobuni i pokusa da nacilja Lakija da ga ubije, ali budala pogresi i upuca tog nekog marginalca.
Jebiga, uhapsise ga, valjda je umro u Ceskoj negde u nekoj banji. Mislim da tu kod Marije negde.
I poceo Veliki rat.
Sva trojica se opet nadjose u Beogradu, sad kao vojnici jer nisu uspeli da pobegnu u Albaniju preko Surcina kako je insistirao Emdjej pa su ih navatali kod Sapca. Onda su morali da drze neku suludu odstupnicu u Beogradu gde su svi otpisali ceo njihov puk. Ali o tome drugi put.
A da, i sva trojica su sa zenama koje se isto zovu a bolje su od ovih iz price. Osim Lakija i Emdjeja.

Thursday, February 11, 2016

Pakt sa kukovima

U nekom momentu, ispostavilo se da kapitalizam neeee funkcionise. Kao sto cete videti u nekoj skorijoj buducnosti. Ali, za ovu trojicu to nije vazilo jer su imali Poslerodjenog-Lakija. No, Emdjej kao ubedjeni ateista, te Laki, nekadasnji satanista i Ivan kao neostvareni barista, sedeli su neprofitno ispred Lakijevog lokala, gde ni zajedno nisu mogli da prijuste jedno pice. Lakiju je u jedno trenutku pre otvaranja lokala toliko lose isao posao u lokalu da mu je kao jedinom zaposlenom bio zabranjen ulaz. I to je Ivan morao da sprovede u delo zabranu, ali kako nije bio placen nista, stupio je u strajk pa je radio minimum radne obaveze, te pustio Lakija da bar otkljuca lokal iz dvorista.
Emdjej je sve vreme vikao na Ivana da mora da postuje radnu etiku kao sto on to radi na stonom tenisu u firmi u kojoj pije kafu. Ali Ivan se nije dao uzdrmati te je u znak solidarnosti zbog sopstvene zabrane Lakiju da udje u lokal, koju mu je Laki izdao, seo pored Lakija ispred lokala i zajedno sa Lakijem negodovao zbog zabrane prilaska i strajka.
Po dobrom obicaju, Emdjej je pricao sam sa sobom iz perspektive ostale dvojice. Ali, bivajuci opsednut Tenaciousom Dijem, Emdjej je preko tantre koja se prozima kroz pesmu Tribute stupio u kontakt sa Djavolom jer jecitao u nekoj knjizi da mozes da prodas svoju dusu. Laki je bio jako povredjen sto je ovaj uspeo da ga dozove, a tokom svih onih godina u budusnosti, Laki ne.
Posto je Emdjej jedan jako racionalan i tvrdoglav momak, uspeo je da ubedi Djavola da mu je potreban posrednik za dushashoping. Jednostavno, prodao mu je pricu, tu se ne salim, stvarno je prodao pricu, od tog novca je prekinut Ivanov strajk, da je Djavo vec star jer je sve vise abrahamovih religija na svetu  da se mora posettiti racionalistickom egocentizmu i sustinskom egoizmu, jer mu tu i budizam ozbiljno parira sa svojom egotripoznom jurnjavom kvalitetne reinkarnacije.
I djavo pade na tu pricu. Laki, iako i dalje povredjen jer nije uspeo da poprica sa superstarom zemlje tamo daleko dole, bi je zadovoljan sto sam prekinuo strajk.
Dogovor je bio da cenu dusa dele njih trojica i Djavo na fifti fifti, sto Ivanu bas i nije odgovaralo, ali mu je Laki obecao tezgu na vratima cim se pusti u lokal.
Sve u svemu, Laki je jedno vece sedeo sa Miskovicem, koji je zeleo da upadne sa5% udela. I kao sto to biva obicno, Laki mu je prepustio da on vrsi nabavku a da se oni bave administracijom. I op, ovaj je uzimao pare a nije dostavljao duse, pa prodao Djavolu priccu da ce njegove firme za otkup dugova preuzeti sve dugove u dusama i da ce   sve biti u redu. Kako je imao novca iz Delte za ekonomsko izgladnjivanje ove trojice, mogao je da ponudi ovoj trojici kao jedinu opciju da ako zele da vide ikakav novac da prodaju dug Miskovica prema njima njemu za male pare ali sigurne, oni su rekli ok.
I mic po mic, Miskovic postao nepristojno bogat.
Jos nam samo nije jasno kako.
Ivan, Emdjej i Laki zavrsise tamo gde su i poceli. U strajku protiv samih sebe.

stid

Hteo sam da provedem vece sa Emdjejem, Lakijem i Ivanom. Ovih dana su me prilicno okupirali svojim dozivljajima. Ali kako zivot ume da skrene u trenutku kada covek misli da je okuka vec prosla, tako se i meni desilo da sam poceo jedno, a zavrsavam nesto potpuno drugo.
Video sam prvi put u zivotu snimak asistiranog samoubistva. Nije neka novost da sam sklon granicnim  pojavama i ponasanjima. Taj domen voajerizma i morbidne radoznalosti ne mogu da izbrisem. Ali ovo je bilo nekako drugacije. Pogotovo ako se drzim, a drzim se narativno, toga da je svaki zivot svet pred smrt i da je posle svega sto je uradio, pojedinac smao covek, taj trenutak pred smrt.
Mislio sam da ce me uzbuditi taj trenutak smrti. Ali sama smrt nije. Zivot tih par sekundi ranije, jeste. I ne mogu da shvatim zasto.
Nisam potresen. Samo sam duboko zamisljen i zbunjen onim sto sam video gledajuci coveka kako sam sebi daje smrtonosnu dozu lekova. Ne znam da li je to zbog mog nekog iskustva sa tim stvarima ili ne, ali ta zelja za smrcu, ne granicnoscu zivota, me izbacuje iz takta.
I tako, covek je samo prestao da bude. Ili nije. Da li je time sto je sam birao kako i kada ce umreti manje ili vise covek? Da li to uopste ima meru? Ako nema, zasto ljudi velicaju neke oblike smrti a neke samo, eto, ne velicaju. Da li je smrt ovog coveka ona u koju te neko pusti ili je to zaista kontrola?
Ne znam. Valjda dok ne umrem ne mogu da znam.

Wednesday, February 10, 2016

Atentat na Kenedija

Laki, Emdjej i Ivan su tih dana odlucili da odu na dugo ocekivani odmor. Usled skorasnjih dogadjaja vezanih za Kubu, Kastra i Chea, mislili su da bi bilo zabavno da odu u SAD. Ivan je insistirao na tome da se stacioniraju kod Majamija, jer je predvideo da ce kapitalisticki balvani, ostali bez sredstava za proizvodnju i ekonomskog kapitala, doplutati tamo gde je najisplativije na krace staze. Emdjej je vikao na Ivana da ga boli kurac za Kubu jer je i onako zaboravio pasos pa je morao da pobije one jadne carinike, a Latinose voli jos od Greenthumba i Tequila sunrise, pa braci komunistima ne zeli da naudi. Laki je razmisljao moze li da unovci posmatranje njihove svadje.
Odlucili su se za Teksas.
Tadasnji predsednik, najmladji valjda ikad, kao Krstic ministar, planirano je isao u posetu istom. Laki i dan danas prica da je to zato sto je cuo da dolazimo i da cemo mozda da odradimo neki meetup ili event. Emdjej sa druge strane tvrdi da ga je mrzeo jos od osnovne, posto je stalno morao da ga stiti od Cileta kad ovaj dodje da ga bije zbog dzeparca.
Ivan je kao i uvek mudro cutao, uglavnom jer je mladji od obojice i ne zna ko je taj Kenedi.
Sve u svemu, u dusi, Laki i Emdjej su Amerikanci. Kao takvi, pozvali su se na drugi amandman americkog ustava i kupili snajpere. Ivan je sve vreme praktikovao peti amandman i cetvrti, mada bi mu prvi verovatno najbolje stajao i zbog navika ove dvojice da ustaju rano ujutro bi mozda i drugi iskoristio svako malo. Iako bi mu verovatno najdraze bilo da koristi uopste Drakonske zakone.
Posle neke pijanke u jednom od barova pored puta, gde su ih odvele neke striptizete trandze, na Ivanovo instistiranje, Laki je, slab na Ruskinje pokupio jednu od njih i na sred kupatila u jednom od apartmana, izvrsio izbacivanje semena na kosu jadnice, poput Haske predaje Seselja Srbiji. Nit je on bio srecan sto je ova popizdela na njega, nit je znao kako da skine seme sa kose, posto ima izuzetno mocne plivace, koji su brzi od njegove ruke.
Sutradan je predsednik Kenedi isao kolima u soping, predvidjenom rutom kroz celi grad, i zaboravio gornju polovinu auta. Dzeki je bila sa njim jer se ovaj plasio kotrljajucih tockova. Bili su lep par, ali je malo ko znao da se ona dopisuje sa Lakijevim partnerom, Bokiverzumom preko vacapa, otkad je on trenirao slusanje ploca.
PTSD jos uvek nije bio poznat tada. I malo je ko mogao da pretpostavi sta ce uslediti tokom tog dana.
Laki se nasao sa Ruskinjom da joj objasni da je nasao neki terpentin i abrazivnu pastu na tavanu kamiona nekog i da zna kako da skine njen skalp i bez noza, posto se marama nece odvojiti od kose. Emdjej je otisao do obliznje zgrade da se malo riseti azbesta u Resniku, posto je umeo da nanjusi kancerogene stvari poput azbesta, emulgatora i Helokiti. Ivan se ne seca gde je bio posto je naleteo na neke Kubance koji su pocecli da pricaju sa njim o kolima. Sva trojica drogirani ko majke.
Laki i Emdjej, Amerikanci u dusi, poput idiota, poneli sa sobom one snajpere. Rastavljene naravno.
I prodje auto pored parka u kom je ovaj bio sa Ruskinjom, desi se misfajer i onaj Li Osvald zapucao u panici.
Refleksno, u manje od desetinke i Emdjej i Laki spojise naoruzanje i sa distance od picku materinu pripucase u pravcu misfajera. Ubise oni taj auspuh, ali Osvald ubi Kenedija. Kad shvatise sta se desilo i da je taj nesrecni auspuh samo auspuh, a ne Vijetkong, uvatise straftu. Ostade Ruskinja sama, neko pokusavajuci da snimi Lakija kako bezi sa scene zlocina usnimi nju fotoaparatom, te ona ni kriva ni duzna udje u legendu iako je to bilo namenjeno Lakiju.
Na kraju smo se nasli u Vermontu, na zurci nekih studentkinja i pojebali ceo zenski dom. Zbog besne potrage za nama, je li, skoro cela muska populacija Vermonta je izbegla za nama. Od tad Vermont ima po miljona ljudi i ne ratuje im se. A posle Ivanovog govora o dobrobiti vutre, legalizovali su je prvi u SAD.
Poenta ove price je da je zbog toga nastala teorija zavere o tri pucaca na Kenedija. Samo sam zeleo da skinem ljagu sa ove dvojice.
Toliko.

Tuesday, February 9, 2016

Ivan

Ivan je bio cudan lik. Cela ova prica je u proslom vremenu jer Ivan iako nikad nije umro, na neki nacin jeste. Postojala su dva Ivana.jedan pre i onaj posle Ivana. Uvek je posmatrao stvari iz neke dijagonalne perspektive. Ako bi ih uopste video posto nista levim okom nije video.
Od sstarta kraja, Ivan je bio ostecena osoba.Jednom je neko lepo to rekao, polovan. Njegovo centralno odrediste je uvek bilo nekako zene, alkohol i adrenalin. Ljudi koji su ga poznavali su mislili da voli anatomiju i medicinu, a zapravo je samo gledao kako da ukrade adrenalin iz bolnica i kola hitne pomoci.
Taj Ivan od pre i onaj od posle su se cesto svadjali, pogotovo oko devojaka, jedne konkretno u svakom trenutku, te oko toga da li da se obrije i osisa i da li da ostane to trend ili ne.Bio je covek iznenadjenja i nedostatka istih. Iznenadjivac je ljude iznova time da ispod brade zaista ima lice, a postojan je bio u tome sto je svako mogao od njega da ocekuje sve sem ocekivano.
Nije bio druzeljubiv, iako se druzio sa mnogima, al nikad ni sa kim.
Cesto su ljudi mogli da ga ne cuju kako peva u tus kabini, prourokovano uglavnom time sto nije pevao.
Ali u jednoj stvari je bio konstantan. Posveceno je belezio dogadjaje svojih prijatelja. I onog tamo u lokalu i onog drugog.
Onog u lokalu je upoznao kad se lokal otvorio, mada on kaze da je bilo ranije, dok je ovog drugog upoznao na nekom fakultetu kad je dosao da uteruje dugove pa promasio godinu, mesto i vreme.
Prica se da je voleo Balasevica dok isti njega nije voleo posto nikad za Ivana nije cuo. Mada sam potpuno siguran da je Balasevic cuo za nekog Ivana nekad. Ali ne ovog.
Prica se daje imao cerku koju je izmislio sa zenom koju nikad nije imao, ali iako ga danas nema, mozda se desi da se ta neka mala izrodi. Kolaju price da je sad sretan, samo drugacij i da je negde u Valjadolidu kraj Bruneja, ili pak u Batajnici. Spor je nastao posle njegove smrti oko tumacenja da li je govorio cirilicu ili ne.
Sve u svemu, jedna generalno siva osoba poznata po tome sto je cesto umeo da bude zbunjen i u razgovoru prekinut olako. Najcesce samim sobom.
Al sto je imao lep rukois...

Saturday, February 6, 2016

usrana motka i kolac

22.6.1389., Laki je otisao na njivu da posmatra travu oko njive kako raste. Iznajmljivao je od nekog Lazara sto nije mogao svaki dan da dolazi iz Kraljeva, pa je tako davao u najam da neko obradjuje da ne propadne. Ali Laki je nije obradjivao vec je zeleo da ime gde da legne da ne povredi travu. I bilo mu je okrutno da udara konje, posto nikad nije bio svestan svoje snage. Emdjej je kopao par kilometara dalje kobalt jer je negde cuo da je to 'next thing', u nadi da ce moci da promeni posao dotadasnjeg glasnogovornika zvona mesne crkve. Ivan je isao u nocnu smenu da odradi sat vremena odmora od pre 4 godine.
U nekom trenu neki cica prodje pored Lakija i iz najbolje namere ga preskoci i time mu izgazi travu, tacnije jednu konkretnu travku koju je laki poslednjih 20 minuta pomno pratio. Ali, kako i kasnije u Kasmiru, nije mu dalo mira, morao je da ubije cicu. I dan danas se pravda da ga ne bi ubio da je bio zena. Ono sto tada niko od nas nije znao je da je taj cica nosio ugovor o pravljenju zemljanog puta koji bi spajao tu njivu i jednu drugu u blizini. Ugovor sklopljen izmedju tog nekog Lazara i nekog Osmana Murata ili Bajazita, ne secam se.
Ono sto se posle desilo je niz konjanika koji su trcali po tim njivama, sto je Lakija jako nerviralo, ali mu bar nisu dirali travu. Sve do jednog koji je eto, da kao ne bi pavio problem kao ostali, prosao travom. I odubi mu noktom Laki glavu i posalje sve na konju truplo dalje. To je pokrenulo lavinu problema jer je Taj Osman dosao sa vojskom nekom i poceo da vice po selu kako ce da uzme sve njive u kraju. Kako bi to Lazara ostavilo bez mesecnih prihoda, ovaj je okupio ortake iz kraja i pozvao Saljimijeve, kao i Kotromanice i koji su zvali Tomislava, Kresu i Ladislava sa svojima, i 28.6., nastade pokolj!
Ovi Osmanovi udarise ko da je rat ebote!
Sjebali Emdjeju zvono i ovaj nemajuci kud prikljuci se Osmanovoj ekipi er su davali hranu ako uzmes oruzje, ali je ceo rok slluzbe proveo u sektoru za nadgledanje letenja strela, civini sektor.
Ivan se zapio Sa Brankovicem, pa je po obicju zakasnio, Dok je dosao, sve je bilo gotovo.
Posto e bio bas pijan, otisao je da spava, a Vuka su navatali i poceli da zajebavaju da je peder jer im je Ivan uvek bio sumnjiv na tu stranu. Kao Isus. Ima samo ortake, kapiras?
Na kraju je Laki ostao pod Osmanovim ugovorom da gleda travu, uz povecanje nameta a Emdjej je poginuo kod Mohaca 1395. dok je pokusavao da pomirise motku ciji je jedan kraj bio umazan u balegu a drugi cist, pa je od umora resio da umesto da jednostavno okrene motku uzme i iz higijenskih razloga krene da guta celu motku sa ciste strane, ne bi li mogao da pogleda izbliza sta se desillo sa stomakom njegovog ata Ratimira. Na kraju je od nelogicnosti umro na takav nacin da je inspirisao kriminalnu grupu u koju se Osmanova zaostavstina pretvorila da ubija svoje ekonomske protivnike. Tako su vam inace nastali izrazi Kolac i Usrana motk.
Ako niste znali.

Laki

Laki je fascinantna istorijska ličnost. Pre svega jer je rođen u budućnosti, sa samo jednim plućnim krilom, Ali, kao dobar frajer, uspešnim modelingom je uspeo da natera svoje telo da mu stvori još jedno plućno krilo. U 24. veku je patentirao terapiju duvanskim dimom, ciji se poceci mogu pronaći u drevnom 20. veku, u Indoneziji, rizičnoj državi za manuelne transakcije na bankomatima koje se vrše bez očitavanja čipa, ruralne tehnike zaštite u vreme Lakijevog rođenja. I u trenutku rođenja Lakijevog, sporenje oko trenutka rođena je postojalo. Tako da nije čudo što polemika postoji i danas, daleko pre toga.
Odrastao je na raznim mestima u svom stanu, izbegavajući kontakte sa ljudima iz osnovne škole, pre svega zato što su bili po njegovom mišljenju suviše nepopularni  prema njemu. U prkos tome što ima svetle oci, karakterišu ga taman pogled i svetao obraz poput đona.
Par stotina godina pre svog rođenja, otvoriio je lokal Gnezdo u partnerskom odnosu sa paralelnim univerzumom koga je jedna Eni prozvala Bokiverzum. Bokiverzum je tokom jedne nužde inače stvorio trol.
Laki je toliko živeo u tom lokalu sve do pojave Emđeja i Ivana da život nije spoznao do svoje prve smrti. Neki kazu da je paradoksalno to što neki kažu daje umro pre svog rodjenja. Ali je simptomatično i to što upravo ti Lakija ne znaju, niti su ikada čuli za njega. Što objašnjava činjenica da će se roditi tek u dvadeset četvrtom veku.
Ivana je upoznao tokom rata na prostoru bivše Jugoslavije, kada je isti odlučio da mu se popne na glavu. Na četvrti sprat. PTSTD koji su obojica nosili još od vijetnama nije preterano pomogao tokom nerijateljskih utakmica basketa u kojima ni jedan od njih dvojice nije efektivno učestvovao koliko su pokušavali da izbegnu sopstvene sudare, da ne bi otkrili da su oni zapravo ključ za fisiju. Čovečanstvo i transnacionalne kapitalističke kompanije jos uvek nisu spremne za energiju na kojoj ne možeš podići maržu.
Emđej je upao u priču početkom 21. veka, tokom pobune u Grčkoj, kada nije znao da se to događa tamo. Ušetao je u Gnezo tražeći metlu, ali kako je star u kolenima, nije uspeo da razlikuje logo kafića i slamu na metli.
Laki je sa druge strane pomislio da je metla ušetala u lokal i da je ključni momenat čovečanskog napretka u pravcu fisije došao,te je brže bolje zvao Ivana da dođe da otkriju svetu tajnu besplatne energije Vinči. Ivan je došao uhićen, da bi zatekao Lakija koji je Emdjejem počeo da briše pod i da se udvara njegovim patikama. Malo zbunjen, upitao je Lakija šta radi, da bi ovaj odgovorio da je došlo to vreme.
Ivan je zakolutao očima, ali pošto ima sitne oči, to niko nije primetio, pa je Laki pomislio da ovaj samo zuri u njega i njegovu wannabe devojku. Da je video, spustio bi Emđeja i okrenuo ga na pravu stranu, započeo fisiju i time bi istorija otišla na pravu stranu, kao i Emđej. Ali, posle jedne pijane terevenke, Ivan je zbog opklade pipnuo Emđejev kurac, na sta je Laki popizdeo, a glava, u kojoj se nalazio drugi element za uspešnu fisiju, mu je eksplodiralala, time i šansa za čovečanstvo i bezmaržnu energiju.
Od tad je Laki kapitalista.
Ali dobar otac. Uglavnom jer nema dece.

Emdjej

Negde oko prvobitnog Bozica, u aprilu 1916. godine, Emdjej se obreo u sred razgovora izmedju pobunjenika Irske, pobornika republike sa jedne strane i tada vec propadajuce imperije Britanije, sa druge. Posto je Emdjej vatreni navijac svega iz Resnika sto je sportski neopopularno, odlucio je da mu je pun kurac Irske i krompira, te se vratio u srpski Meksiko, Resnik, najseverniju tacku kaloricne Sumadije. Tu je ostao do svoje pretposlednje smrti, do nedavno. Dok je obitavao u Resniku, Emdjej je voleo da provodi u parku vreme sa ortacima Trifketom, Sintom i ostalima koji su imali noge.
On je svoje krio sirokim pantalonama, ne toliko jer ih se stideo, vec zato da ne bi postideo one koji ih nisu imali ili one koji bi imali tendenciju da imitiraju zmije. Nikada se nije bavio kriminalom, ali ostaje urbana legenda da je pisao rime za Dvarasa Shakura i da jednom spasio na kanadsko americkoj granici Kaponeu zivot, zbog cega mu je ovaj bio zahvalan do zatvora. Postoji ceo jedan deo Emdjejevog zivota o kom ne voli da prica. Bolne su mu teme zene, ratna dejstva u Vijetnamu i Kambodzi, jedna macka koju nije spasio na Julinom brdu i Ava Divajn.
Ali onipak nije mracan lik. Vesele naravi i zagonetnog osmeha, omiljene su mu teme mir u svetu i sivijevi, dok u dokolici uziva u nakitu i stiklama, pogotovo ako su tudji.
Upoznao je Ivana nekoliko puta. Prvi put setajuci ka fakultetu u cilju povlacenja svojih tadasnjih saradnika sa katedre za istorijsko rudarstvo u cilju bavljenja svojim pravim poslom, citiranjem replika iz Gospodara prstenova i razlicitih tehnika za svijanje papira.
Drugi put je upoznao Ivana kada je doticni saznao gde potonji zivi i odlucio da se nametne teritorijalno istom u  Kupatilo. Ali o tome drugi put. Iako za kratko vreme jeste bilo uspostavljeno ratno staje, koliko god ateisticni bili obojica, slozli su se u pauzama izmedju seksualnih avantura i platine da je najbolje da u Gnezdu spoje svoje sudbine i prepuste Bogu dalji tok.
Ono sto je bila neocekivana posledica svega jeste da su obojica, razocarni u uspehe fudbalera, postali jedan drugom najveci bilijar navijaci, iako ni jedan od njih ne zna da vozi.
Trivija: Emdjej je stariji od Ivana nekoliko godina iako Ivan to ne priznaje i obojica uzivaju da zajebavaju Dzeja kad ovaj nije tu.

Friday, February 5, 2016

Sanker

Legenda kaže da je jedan mali Popke jednom prilikom ušao u Gnezdo i naručio pivo. Postoji i verzija sa kafom.
Popke je mladolik momak. Lep izrazito. Ali,recimo nezgodne naravi.
Popeo se Popke za šank i prosledio narudžbu. Laki je ekspresno eksportovao espreso i započeo šankerov ples u mestu.
Zagonetna je i mistična ta uloga. Sanker mora biti čovek od poverenja. Podeljene pažnje i apsolutne individualne posvecenosti svakoj osobi koja je voljna da je plati. Kao bonus dolazi i piće po izboru.
Popke je uradio nešto što je činio retko. I od skora.
Izvadio je tompus i zapalio ga. Laki je u svojoj mudrosti savetovao da je zapali kedrovinom iz Litvanije kraj Pnom Pena,ali je istolerisao jer je Popke prost čovek. Lepi tapete po kolima. Dobar  a leba. Ali tapete.
U jednom trenutku generickog razgovora,Laki ponosno zareče da počinje opet da radi svaki dan i da planira neke događaje u lokalu.
Popke,posvećenog izraza lica,promeni se iz korena.
Ta sreća u osmehu istinske podrške ispunila je ceo lokal. Obojica prisutnih poskocise skoro istovremeno i krenuše u visinski  disproporcionalan zagrljaj.
Iscestita Popke Lakiju novi preokret i zavidan napredak u životu.
Vrati se na mesto da nastavi da pije svoj tompus i ushićen zapita Lakija koji briše čaše i završava svoju smenu polako u Gnezdu.
"E brate, a gde ti uopšte radiš? "
Emdjej i dan danas ne veruje šta se desilo.
Ja ne znam, pošto nisam bio tu.

Živina i trajanja

Danas smo Emdjej,Laki i ja sedeli na verandi kod Barajeva i pili pivo i kafu. Emdjej je taj običaj usvojio posle jednog pijanog leta u Bajcetini kada je u podrumu pekao rakiju. I dan danas tvrdi da se ne seća kako je tamo dospeo,sem da je krenuo po hleb i kifle u skroz dobru pekaru preko puta zgrade. Razlog zašto je ta priča sumnjiva leži u tome što ispred njega nema pekare. Ali,Emdjej je tada mnogo platine smrkao.
Tokom skupštinske rasprave o smeni ministra odbrane, Laki je odlučio da donese grčku živu i počeo da je kuva. Emdjej,sad na zlatu,pošto platina ne dolazi u obzir zbog skraćenja plate i nepovoljnog kursa evra,ukori Lakija zbog neadekvatnih uslova u kojima kuva opasne supstance. Podsetio ga je,pedagoški kako to samo Emdjej ume,da je tako prvi Milanov sin preminuo u Kambodži. Prosta duša. Ali znate i sami šta tranzicija učini prvim generacijama. 
U jednom trenutku na tabletu Neksus provinijencije se pojavio teleks da je skupštinska većina napustila većinu u skupštini. Laki je zanemeo. Ja nisam znao šta da radim jer je delovao kao onomad kad je pokušao da sažvaće ciglu pa slomio omiljeni zub. Ta jedna lična tuga. Znate na sta mislim.
Emdjej je bio apsolutno pobesneo jer je saznao da je valjda neki tip tvitovao o tome da je Zoka Mihajlovic MILF. A sva trojica znamo da je on to mesecima unazad tvitovao višestruko, tagujuci mene, pošto Laki još koristi hi5. A ja sam redovno pokazivao Lakiju.
Posto smo se smirili svi,Emdjej je padajući sa drvene daske prozborio da se Lakijevo ime u nekim padežima rimuje sa rakija. Laki,duboko povređen zbog implicitnog prebacivanja sto nije završio faks,zbog čega i ne zna šta su 'padežima',uzme onu živu i vrelu je baci podase. Razli se živa, u tom stanju pre gasovitog,ubi Emdjeja. Laki premine od tuge u srcu a ja od opekotina.
Posle smo se našli u cistilistu ali to moram drugi put. Sad radim,pošto moram da platim prevoz jer su mi danas suspendovali vozačku.

Wednesday, February 3, 2016

Lepota poroka

Bila je to ratna '43. Snazan vetar je duvao sa istoka dok su nas tukli sa obliznjeg brda oni u crnim kosuljama. Pucalo je, pa to je bio haos kako su tukli po nama, Laki se jos uve sa setom seti, te zagledan u daljinu u wc-u slegne ramenima. Emdzej jos uvek ume da sporadicno zastakli pogled i samo promrmlja...fiju...fiiijU. Kao da ga neko jos uvek slusa u Beckoj filharmoniji dok citira Rza-e stihove.
Ja ne mogu d se zalim, kao i bombardovanje, meni je taj ratni period prosao nekako veselo. Kao Mladicu bezanje od Haga.
Emdzej i Laki su voleli da dunu. U rovovima ispred srusenog Kosta kafea u Staljingradu, mislim da je bila '44., voleli bi da promole glavu sa dzointom i samo cekaju da vide da li ce ih nacisticki snajperisti skinuti zbog zara i dima. Lakija smo triput sahranili tako. Svaki put prostrelna kroz lobanju. Tanka lobanja. Ali dobar covek. U to vreme Emdzej jej bio punacak. Danas je mrsav zbog te tri sa'rane, ali samo zato sto je Laki teska licnost i dok je mrtav.
Umro je i Emdzej jenom, bilo je to u Vijetnamu '63., kada smo, igrajuci se Otpisanih sucajno regrutovani u Marince. Nismo se ni okrenuli, a vec smo bili na plazi. I opet sve puca po nama. Emdzej se naljutio i pljunuo na tenk (jos uvek nikom od nas nije bilo jasno sta ce tenk na plazi), a pretpostavljamo da je zato neko javio ovima ih avijacije da osuju po njemu napalm. I dalje tvrdim kadgod se potegne ta tema, da ne bi proslo tako da je koristio kosili umesto onog sampona od koprive.
Ja, eto, jos uvek nisam umro. Ni za bombardovanje kad sam sa tatom lovio tomahawk mrezom za leptre.

Sve u svemu, rodjendan mi ej u apriilu.

Monday, January 18, 2016

Bilijar

Znaš li one ljude koji postaju očigledni tek kad ih niko ne primećuje? One koji naizgled ne odstupaju od okoline? Što ih nikad ne bi uzeo iko u tim sem za golmana jer su krupni u osnovnoj? Onaj što se smeje jedini od srca bez obzira na to kakve pičke su oko njega? Onaj na kog pomisliš da je dobar da ga vodiš sa sobom u izlazak da bi ispao kul.
Vidiš, Lale je čovek boračkih veština. I to ne jedan od većine koji je to prekinuo pre dvadesete. Ili jedan od onih koji kulja i ulubljuje bez bola zidove. Lobanja.
Tek kad mu staneš na crtu počneš da uvidjas neke crte. Kako se razvija situacija, tako vidiš da možda Lale nema baš mnogo znanja o nekim uglovima gledanja. I osećaš superiornost.
Jer Lale je tu da se ti osećaš dobro.
Lale je onaj koji se jedini smeje, kako se smeje.
Kad ustreba,sebi.
I onda si trijumfalno pred pobedom.
Pogledaš Laleta. Lale pogleda tebe.
Pun podrške.
I pobediš.
Lale je jedini lik koji se smeje sa osmehom.
Nasmejes se i ti. Ali ne kao Lale. Jer Lale se jedini smeje kao se smeje.
Jer je za njega igra pobedila.
I tad shvatiš koliki je Lale čovek. Onaj pred kojim je svaka pobeda pirova.
Onaj lik koji se smeje tako da je svaku partiju zapravo dobio.

Saturday, January 16, 2016

Koalicije

Na kraju dana se sve svede na to da li si sa nekim sa kim želiš da budeš. Ja sam najčešće sam. Ili sa njom.
Najčešće sa njom. Ali sam sa sobom. To je problematika svoje vrste.
Odvikao sam od toga da budem zaista sam. Da se zatvorim u kuću. Da pobegnem u sobu.
Isključim telefon.
Pijem bez trunke brige.
Dočekam jutro mrzeći svoje reči.
Rečito udarati po sebi.
Silovito patiti.
Imati grimasu dok prosipam svoje reči po onome što najbolje trpi.
Da imam više para,bio bih ispričan tetovažama.
Ovako imam samo da se napijem dovoljno da kao kukavica sebe zadržavam da kažem šta mislim.
Hoću odmor od sebe kakav sam danas.
Fali mi moja nehajnost.
Poslednji put sam to bio kad me je neko pitao brinem li o tome da li ću povrediti nekoga.
Odgovor je bio ne.
Danas je ne,ne.

Saturday, January 2, 2016

Srce

Kao uvek,pogled je bio udaljen. Često nije video ništa oko sebe. Ali je odavao utisak kao da mu nije promaklo ni najsitnije. Koracajuci ka poznatom, unezvereno je lutao svojim mislima. I kao što mu se hiljadama dana učinilo, I ovaj put je video u daljini. Na kraju udaljenog pogleda.
Dah bi stao,zajedno sa srcem.
To je bilo njegovo prokletstvo. Znao je da će živeti duže za svako to preskakanje srca. Da je njegov život počeo kad je izbrisao nju.
Lutajući kroz šumu misli,zaustavi ga poznato lice. Srdačan je to bio susret  nabijen emocijama. Mnogo je smeha I osmeha prošlo kroz taj odnos.
Ali ovaj put ne.
Najzad je dočekao vest koju je čekao godinama. Toliko dugo da su se dani stopili u obrise. A snovi u realnosti.
Umrla je.
Prvi put mu je srce zaigralo. Lupalo je kao da najavljuje. Ali niko ne zna šta.
Toliko jako da od srca nije čuo davnog sagovornika.
Sa usana je pročitao da ga je spomenula pred poslednji san. Da je često plakala.
Da ga nikad nije spominjala imenom. Ali da su znali svi zašto su te suze bile.
Srce je I dalje udaralo. Sve jače. Brže. Kao da nadoknađuje sve zaostale otkucaje.
Kao da juri ka svojoj smrti.
Kao da ima svoj plan.
Toliko odlučno da ga um nije mogao sprečiti u nameri.
I odjednom je stalo. Momak je pao na kolena I samo izdahnuo.

Friday, January 1, 2016

Blogerista

Posle jednog intervjua, odlučio sam da vratim blog. Ugasiću nešto drugo.
Izrečene reči su samo izrečene, ostaju iskrivljenje u sećanjima, iznova parafrazirane. Reči ostaju onakvima kakvim ih ostavimo.
A internet je veliki. Duži I širi od puteva kojima prođemo. Samo ovde možemo ostaviti sebe. Samo ovde možemo ostaviti poklon koji traje. Poklon čovečanstvu.
Način da nadživimo sebe.
Oglušio sam se o jednu od najveličanstvenijih tradicija čovečanstva. Prenos znanja. Odlučio sam da to ispravim.
I dalje tražim ono što sam izgubio. Javiću se kad nađem.

Followers

Blog Archive