Wednesday, March 30, 2016

Nije znala da je vidim

Sedela je za šankom. Nije znala da je gledam. Nije ni videla da sam ušao. Seo sam u donji deo lokala I gledao je kako priča. Senku na ramenu. Sanjive oči. Te divne duge noge. Ženstveni pokret rukom.
Razmišljao sam o onoj breteli koju sam joj sklonio jednim prstom dok me je gledala kao da joj je prvi put. O tome kako sam prvi put zaspao pored nje. O tome kako mi je svrha da je štitim I u snu. O tome da joj nikada ne bude hladno.
O tome kako me drži budnim svojim pričama kada primeti da je put ravan kilometrima.
Nije znala da je gledam za tim šankom. Kao kada se probudim u sred noći. Jer volim što se I u snu ljuti ako sklonim ruku sa nje.
Nije znala da je vidim.

Wednesday, March 23, 2016

tmuran vek

Bejase to jedan relativno tmuran dan. Horizont nije bilo lako uociti u daljinama. Ti neki oblaci su se samo stapali sa nepreglednim senkama od snega. Voleo je takvo vreme. Ali je sve mirisalo na pakao.
Izasao je iz svog doma, okrenuo se da pogleda okolo i sa ramena skinuo iglice i led. Ispred su ga cekali drugi, vidno nervozni. Delovao je vise kao komandant u njihovim ocima iako nigde bitke nije bilo na vidiku. A tu bitku bi vodili samo oni kako sve deluje.
Uzeli su svoje transparente i krenuli u dugi protestni mars. On je namestio opremu po kojoj je bio poznat i udahnuo duboko.
Odlucnim korakom je krenuo. Najduzi put, pa i onaj bez povratka, pocinje prvim korakom.
Duga je to bila zima. Vetrovi su duvali iz svih pravaca, a sneg kao da im je davao snagu dok im je cepao lica. Taj jedan prkos u znak secanja na sve ranije saborce, to je ono sto ih je gonilo ka tome da istraju do kraja.
I kao sto to biva, jurili su po hladnocama. Kuda god bi one isle, pratili su. Velika seoba. Lakse je vuci stvari nego nositi.
I kao sto biv, mediji ih nisu ni prepoznali. Nije ih zanimalo. Za njih su oni bili samo jos jedan narod Amazona za koji se ni ne zna da su nestali.
Ali odlucnost u ocima smrti je istrajna.
Sve dok nije nestalo hladnoce.
Dok poslednje njihovo dete nije pretvoreno u suze.
Ovo je bila prica koja ce se tek desiti. Poslednji mars Sneska Belica, vecnog borca protiv sunca. Jedna neispricana prica kojoj niko nece biti svedok. Jedna bitka koja je mogla biti dobijena.
Da coveka ne zanima cak ni sam njgov dom. A kamoli da uslisi molbu deteta za zivot Sneska.

Friday, March 18, 2016

Amanet

Dobro veče.
Nadam se da su vaši dobro.
Nadam se da ste vi dobro.
Ponekad je pitanje koje bi stajalo umesto te nade nešto što ljudi iznenađeno čuju.
Ređe je ono što stoji iza onoga koji pita.
Na žalost, najvrednije sto sam stvorio u svom životu je telefon sa kog pišem ovo.
I na žalost, najvrednije sam što su moji roditelji stvorili. To će vam,kakav god ja bio,Dragana i Toni reći svaki put kada ih pitate. Do njihove smrti.
Manje vredne stvari koje su stvorili su nekad ociglednije. A cena koja je plaćena višestruka i viša od nekog broja. Ostavština mojih roditelja,amanet njihove hrabrosti je vidljiv u svakom kutku svega sto sam ikada mogao nazvati svojim,svojim domom ili ostvarenjem svoje želje.
Kolika je ta hrabrost,shvatio sam kada sam prvi put uočio da na različiti način posmatram neke filmove. Klunijev i Volbergov film "Savršena oluja" je za mene bio dokumentarac. Jer je moj stari tada bio jedan tata kog jedan sin nije čuo kad je bilo obično da ga čuje. I tako danima.
Zamislite da vam je osoba koju ste uvek shvatali zdravo za gotovo nestala. I pokušajte da se pomirite sa time.
A mama...
Na svakih nekoliko godina se dešava u delu sveta na kom je moj stari plovio oluja koja se zove El Niño. Većina vas nikada nije obraćala pažnju na to. Zašto bi?
Moja mama je bez suze ispratila svaku.
Ali ti ne znači da je nisam nikada čuo.
Meni je 29 godina na dan kada pišem ovo.
Njemu je 40 godina na moru. On zna bolje morske struje nego mene. Ili moju sestru.
A mojoj mami je hiljade noći brige. Da li za nas ili njega.
Ne umem da izmaštam taj osećaj.
I nikad neću razumeti odakle im snaga da mi daju sve sto su mi dali. Niti kako su mogli da mi ostave ovakav svet.

Friday, March 11, 2016

Anima

Tange. Stikle. Uske pantalone i minic. Jer je mini ekstra.
Bas. Repeticija. Ekser. Jer su reci sranje.
Ja. On. Ona. Jer je ljubav civilna.
Mladost. Ludost. Gadost. Jer je radost bazicna.
On. ON. Sutra. Jer je posvecena ljubav izlisna.
Mama. Tata. Posao. Jer zasto bih se trudila.
Zivot je sada, docekacu sutra, jer dusu sam prodala.
Zivot je sada, docekacu sutra, jer dusa mi je prodana.
Dusa mi ne treba, dusa se ne zaradjuje, dusa se odaje.
Kroz drzavne odaje.

Sunday, March 6, 2016

dileme fatale

U svoj svojoj fatalnosti tokom prethodnih petnaest godina, te nemogucnosti da se pomirim sa nizom svakodnevnica i uobicajenosti, uspeo sam da previdim nekoliko stvari. Prva je da su ljudi ljudi Sto sam znao, ali nisam valjda shvatao. Niz istina mi je proslo kroz glavu, sve one opstadose u glavi, ali nikako da postanu deo razuma.
Na kraju sam sve te istine oko ljudi nestalih iz svog zivota sveo na jednu prostu dilemu.

Da li zelim da cujem sta se desava sa tim ljudima.
Ili samo cekam da saznam gde su sahranjeni.

Friday, March 4, 2016

Ja nisam vas

Jedan je na lep nacin rekao sta i ja mislim o ustasama. A ovom bih dodao spiritualnu bracu im cetnike.

Uzivajte

https://m.youtube.com/watch?time_continue=73&v=8JOB90BaGbs

Uzelac i Adi

Uzelac je bio sporadicni prijatelj sporadicnih prijatelja Emdjeja, Lakija i Ivana. Jedna otvorena dusa, sa toplim srcem i cudnom karmom. Veseo po prirodi, kotrljajuceg duha, osvezavao je zivote svih sporadnicno sporadicnih posetilaca Gnezda. Kao neka vrsta sirene koju cuju odabrani da se odazovu na njegov poziv. A samo pametni da izbegnu. Znate sta se vec govorilo o sirenama.
Ali malo ko zna da je Uzelac poznavao Hitlera. Zajedno su isli u skolu. Zbog Uzelca Hitler nikada nije propusio. Ali je poceo da se drogira.
Uzelceva harizmaticna licnost je jos od vajkada i onomad okupirala paznju sirokih narodnih masa, pa je Hitler usled nesposobnosti da crta, a ogromne li mu zelje, odlucio da diversifikuje svoje vestine. Slusajuci Uzelca tokom malih govora koje je drzao kada god bi se nasla neuka dusa u okolini, zapamtio je njegov simpatican i iskren smeh. Vezbajuci, Hitler je uocio pravilnost unutar Uzelcevog smeha i na tome bazirao sopstvenu dikciju za kasniji angazman. Kao i vecina stvari iz tog tamnog nemackog perioda, ovo je ostala tajna koju ni Informer nije uspeo da raskrinka. No, bitnija stvar jeste Uzelcev uticaj na nemacke trupe i njihovu preciznost bacanjem granata domace proizvodnje. Malo je poznata cinjenica da je Uzelac bio inovativan erudita. Tada je postojao oblik onoga sto zovemo rukometom, a tada su zvali rucnim nogometom. Jednog dana posle zurke okupljanja odeljenja, Hitler je kao Kancelar sada vec, pozvao Uzelca u svoje odaje. Resio je da predivnu igru rukometa standardizuje, jer je Nemacka morala imati pravi svoj arijevski sport. I Uzelac se, kao svaki sumadijski domacin, svesrdno bacio na posao kao Tesla pored Edisona. I tako, duboko do u noc, onakav rukomet kakvim ga znamo, nastao je iz glava dva druga iz skolske klupe.
Uzelac, ne znajuci prave Hitlerove namere, dao je blanko dozvolu da sa tim znanjem na papiru Adi radi sta mu je volja. Adi (to je bio Hitlerov nadimak iz skole) je to znanje upotrebio da bi kroz rukomet poboljsao efikasnost pesadije.
Kako se rat zavrsio kako jeste, Uzelac je suocen sa uzasnim osecajem krivice pred ulazom u neki logor u kom su bili smesteni levicari, dok je bio sa americkim trupama i vodio ih, uzviknuo:"Nisam znao! Ja stvarno nisam znao!". U znak postovanja prema zrtvama rata koji nije zeleo, a mozda ga je produzio, danas se druzi sa jedinim Jevrejinom, Davidom, koji je ikada nasao ulaz u Gnezdo.
Eto, to sigurno niste znali. To stvarno niste znali.

Wednesday, March 2, 2016

KK Partizan

bio je jednom jedan Pandza koji je tvrdio postmodernisticki da je radnicka klasa prevazidjena u revolucionarnom smislu i da su pravi potencijalni revolucionari za borbu protiv elita navijaci. I davao je dobre argumente, sve je islo na njegovu notu, ali jednostavno verovao sam Marksu, Bakunjinu, Kropotkinu, pa cak i Lasalu i Prudonu. Njihove reci su odjekivale vekovima. Dosta je vremena od te navijacko-radnicke polemike proslo. Jebao sam nesto po SNS, ponesto iz SPS i PS, onda se povukao u Gnezdo i ozenio se.
U medjuvremenu se desio vucicupederu, vuciczavebera, vuciczaradnike, vucictito, vucicvucic, vuciceu, vucicnato i ostalo.
I kao kruna, vucicpartizan. Nije kraj, siguran sam.
Jasno mi je da je u prava KK Partizan prozeta govnima poput Ruzicica i Dacica, Danilovica i ostalih, kao jednom obicnom navijacu tima koji nosi ime moje krvi i simbola ideala po kom se vodim. No, iako se ne slazem sa upravom na vise nivoa, uvek sam se drzao toga da koliko da oni zaseru, neumoljiva ljubav prema imenu kluba koju delim sa momcima koji nose dres ce pobediti Reale, Zalgirise i ostala imena  skupe kosarke koju ti momci ne igraju.
Ni jedan poraz Partizana nisam ispratio sa psovkama. Od Harisa ni jedan poraz nisam ispratio sa psovkama. A i tada sam to radio jer kroz suze nista drugo nisam umeo. Bio sam dovoljno mali da bolje ne znam.
A ove nedelje sam ispratio najzesci poraz Partizana do sada. Onakav koji me je vratio na ono mesto kada smo velicanstveno izgubili od Kindera.

Uprava KK Partizan je ukratko zamolila, apelovala ili eufemizam po volji, da navijaci ne vredjaju Vucica na utakmicama. Navijace cija tradicija se sumira u heterogenosti i individualnosti.
Tradiciji koja velica borbu za i protiv onoga sto smatra stranim ili losim. Koliko god se ja ne slagao sa nekim od njihovih ili nasih poteza. Ali nikad nisam osporavao, jer svoju nisam dao.
Ovo je poraz utoliko sto sam znao da je Vucic govno sa prstima u Zvezdi. Njihovi navijaci su uniformni, tako navijaju i to je ono sto me je zauvek odbilo od njihovih tribina.
Ali od Partizana to nisam ocekivao.
Da ce se Uprava prikloniti toliko eksplicitno Vodji.
Danas me je sramota sto ti ljudi imaju veze sa Partizanom.
Nadam se da ce se oriti na sledecoj utakmici bilo sta uvredljivo prema drzavi.
Da cemo 'izblamirati' vrh.
Jer mi je pomisao na pozvezdljeni Partizan nezamisliva.
P.P. Toliko da se mozda vratim na tribine.

Followers

Blog Archive