Tuesday, September 1, 2015

Jednostavno ne znam

Brač 2.0

Deset dana sam čekao na ovo. Na nešto što me moze dići. Bila je tu Milica, cura iz Beograda. Prokleto je to ime. Ali samo jedan razgovor na vrhu Rokove. Učinio me je domaćim kako me ništa drugo nije moglo učiniti. Taj trenutak poveravanja i uvoda u svete tajne porodice koju stranci zovu selom. Beskompromisno poverenje da ću izrečeno odneti u grob. Setio sam se Kopra, malog lučkog grada na ivici Trsta i svih pozdrava nepoznatih prijatelja na ulici. Nekad je to postojalo u tom Kopru. Ali toga više nema. Taj šoping centar sam ostavio iza sebe i pustio vodu u ime razumevanja progresa. Nerezišće ima možda iljadu stanovnika. Nije jedino malo mesto ovde. Nije ni na Jadranu. Ali sam se u njemu zatekao. Deset dana za redom sam bio zbunjen. Jurio internet i pokušavao da održim kontakt sa onime što sam ostavio iza sebe u Beogradu. Drugačije sam posle večeras počeo da akcentujem Beograd. Ne znam ni odakle da počnem. Počeću od trenutka kada sam parkirao auto, sa malom predpričom. Pre koji dan sam razbio malo branik zbog nepovoljnosti Rokove. Rokova je žila kucavica ovog mesta. Naočigled je sporedna, ali žestina strmine je čini najpovezanijim delom Nerežišća. Turista je može gledati kroz objektiv aparata diveći se tome kako je oivičena istorijom. Nema kuće u kojoj neko bitan za tu ulicu nije živeo. A ovo je razlog zašto. Duga je par stotina metara. Jedan sokak palanke ili grada. A života u njoj za kontinente. To je najživlja ulica u kojoj sam bio. Sve zbog te strmine. U njoj je istinski život 24/7. Jer život nije žurka. Život je znanje. O sebi. O drugima. O prirodi koja te okružuje. I nedovršenim odgovorima. Beskonačnoj potrazi. U Rokovoj je udav na sred ceste. Poskok je hrana mačaka. Pacovi ne dolaze. Ljudi govore u vokalima i šale se životno. Grubo. Osmeh je redak. Ali je sreća sila. Pokretačka je. Kratkog uzleta i moćnog leta. Ljudi su grubih i iskrenih ruku. Sramota me je što za sebe govorim da sam Dalmatinac. Od svega što sam zadržao od tog identiteta je kurčevitost i ponos. A to nije biti Dalmatincem. To je biti kurčevitim i ponosnim. Da se vratim na razlog zašto je ta istorija utkana u Rokovu. Sneg je ovde redak. Otok je to. Moćna klima Jadrana. Kad sneg padne to jeste iznenađenje. I kad se desi iznenađenje, ono je samo za životinje. Ljudi sa prvim naznakama nevere izlaze na ulicu i vojničkom disciplinom uz osmeh staju pred sve što im priroda baca. Jer je nagrada razgovor uz vatru. Uz motrenje da se bude sigurno da je sigurno. Svaki stanovnik Rokove je vekovima izlazio i tu ulicu držao kao odstupnicu manje sretnim ili sposobnim stanovnicima. Rokova je familija. Savez bratstava i sestrinstava u kom postoje razmirice. Ali nema toga što zajedno neće prebroditi. Ta strmina je silina. Ali snaga Rokove je Andro. Mare. Janja. Ivica. Petar. Toni. Ada. Ivana. I svi oni koje nisam nabrojao. Zbog i sa njima je Rokova žila kucavica Nerežišća. Kraljica Brača. P.S. Fali vam deo spomenika palim borcima za slobodu od taljana ispod Skalinade. Da, taljani malim slovom. Viva Dalmacija

Followers

Blog Archive