Tuesday, January 10, 2012

Žrtvama sistema...

...koji nas tlači i zatvara. Onima koji ovo čitaju poručujem da ne očajavaju. Strahote koje se nadvijaju nad nama su posledica pohlepe. Te gorčine čoveka koji ne na vrhu našeg napretka. A taj napredak je posledica svih delanja, svih koji danas žive, i svih koji su ikada živeli. Dostignuća, sva tehnologija i tehnika koju smo akumulirali, su preoizvod čovečanstva. To nije privatna stvar. Nema svojinskog odnosa u tome.
Mržnja umire sa onim koji mrzi. Netolerancija opstaje dokle god postoji neznanje.
A neznanje se ne iskorenjuje u školama. Iskorenjuje se radoznalošću. Beskrajnom potragom za novim iskustvom.
Oni koji su na vrhu piramide moći su ljudi, od krvi i mesa. Dolaze tamo spletkama, kroz politiku, rezervisane pozicije u hijerarhijama moći. Učeni su da okrenu drugi obraz pred patnjom običnog čoveka.
Nas okreću jedne protiv drugih. Mi smo njihovo topovsko meso, njihova đulad, njihova roba, jer za drugo dugo nismo znali. Za manje od jedne generacije smo naučeni da ne preispitujemo ništa. Da ćutimo i okrećemo glavu. To znači da još nismo naučeni da mrzimo. Znači da se plašimo, jer imamo koga da volimo, i nekoga ko može voleti nas. A samo nevoljeni mogu mrzeti. Oni koji u drugom ljudskom biću ne vide ljudskost.
Oni koji žele da ubijaju nisu ljudi. Oni koji žive za tuđu smrt su neprirodni. Jer nismo više životinje koje ubijaju opstanka radi.
Oružje je zlo. Ljudi koji ga nose, nose semeništa zla, nose patnju i šire je. Sloboda se ne može izvojevati masakrom i otimanjem života.
Sloboda je...granica između mene i vas

Tuesday, January 3, 2012

Prvi put sam ušao u Mađarsku sa svojih 4 godine. Tada su roditelji zaključili da nije pametno kretati se Hrvatskom, jer su problemi u Krajini i Slavoniji već počeli.Sećam se tih ogromnih sela, kao moje Njegoševo kraj Bačke Topole.Agrarna sela. Po stotinjak hiljada stanovnika, u niskim kućama, sa jarkim crvenim krovovima. Ljudi radoznalo posmatraju tada holandske tablice na kolima koja smo imali. Sretno mahanje i osmesi. I strašne zime. Nikada nisam osetio žešću zimu od mađarske. Panonija je zeznuta u decembru. Ali posle dvadesetočasovnog puta me je čekala obećana zemlja. Slovenija.
Nisam ni slutio koliku će ulogu ta Mađarska odigrati u mom odrastanju. Prošao sam njene južne i jugo-zapadne delove stotinjak puta ako se ne varam. Nikada mi nije bilo jasno zašto nikada nismo stajali tamo. Znam da su svi policajci bili jako neprijatni, i da je najgora stvar koja je mogla da se dogodi bila zaustavljanje od patrole, jer je to značilo da ćemo produžiti put još par sati.
Onda smo '99. otišli u Budimpeštu. Moji roditelji su morali da mole slovenačku ambasadu tri dana da mojoj mami, sestri i meni daju vizu, jer za azil nismo imali osnova, uprkos državljanstvu mog oca. Problem nije ostajao ograničen pred ambasadom. Van odvratnog restorana, sa neljubaznim ljudima, prolaznicima koji ne znaju ili ne žele da pričaju sa vama na stranom jeziku, nemam ni jedno sećanje na tu posetu. Dve godine pre toga sam bio u Amsterdamu, Briselu, Orlandu, i Bahamima. Možda je šok zato bio veći, ili iskustvo upečatljivije.
Drugi put sam bio pre neke dve ipo godine. Radovao sam se toj poseti, videću prijatelje.
Ista priča je bila i ovaj put. U redu, razumem da neko smatra svoj jezik bitnim delom svog identiteta. Nije nešto što smatram bitnim lično, ali razumem i poštujem. Susreo sam se sa nepoznavanjem stranih jezika i u Italiji, sa Francuzima, Grcima itd. U Nemačkoj je skoro sav program sinhronizovan, Italijani su to doveli do savrsenstva, kao i Japanci. Poljaci su izvor nepresušan kada je u pitanju izvlačenje iz depresije. Šta da vam kažem, kada sam posle Terminatora 2 gledao pornić na Polsatu i shvatio da sve glasove radi isti tip.
No, taj drugi put je ostao obeležen policajcem u civilu koji je video značku sa antifašističkim obeležjima na jakni koju sam nosio. U roku od 2 minuta je našao ekipu verovatno navijača, koja je jurila mene, sve zajedno sam još 5-6 ljudi sa kojima sam bio.Osim vozača, koji je shvatio o čemu je reč, niko prstom nije mrdnuo u prepunom busu. Nije pomogla ni činjenica da sam panduru van dužnosti pokušao da objasnim da ne razumem ni reč onoga što mi pljuje u lice, na nekoliko jezika, čak i u dve varijante mađarskog. Čovek zapenio zamnom, kriminalnog izgleda, opasnih pogleda, i verovatno odvratnih korena.
Treći odlazak u Mađarsku je bio u vreme najštovanijeg praznika. Dan pobede, republike, ponosa ili čega već. Dan uoči sam se vraćao sa protesta u Beču, polnog kvadricepsa od pendreka.
Užas koji me je dočekao je nešto što ću u kratkim crtama pokušati da dočaram. Deca, žene, muškarci, starci, mladi, kao u prazničnoj atmosferi, sa jeftinim papirnim bedževima u bojama mađarske zastave, sa grbom u centru, i potpisom Jobbika.
Jobbik jednostavno znači desno. U to vreme je aktuelna priča bila ona za kontroverzni zakon o medijima. I o predizbornoj kampanji kojom su sadašnji došli na vlast. Ona anti-romska kampanja?
Tih 3 sata u Budimpešti sam bio stvarno uplašen.
Jasno mi je da je sve u kurcu, da je ekonomija u raspadu, da su ljudi postali vukovi, da je sve puklo, ali ta jeza, a video sam sveta, nije da nisam, nigde drugde me nije obuzela.
Bio sam u gorim sredinama, gde sam stvarno imao ozbiljnih razloga da strahujem za život, gde su mogle veoma loše stvari da se dese zbog načina na koji govorim, porekla, stavova koje zastupam, ali kao Budimpešta, ništa slično.
Nigde se nisam osetio toliko bespomoćno.

Šta će sa njima biti, samo od njih zavisi.
Poenta ovog teksta je valjda iznenađenje činjenicom da postoji de facto opozicija, koja nije tu samo zbog zakona i kozmetika slične vrste.
Ima ljudi koji žele promenu odnosa.
Za kraj, imam dva pitanja za njih. Prvo je, gde ste koji kurac bili pre 5 godina kada je trend jačanja desnice počeo. Drugo, šta ćete sad kad je sranje zasmrdelo i vama?

Followers

Blog Archive