Friday, August 3, 2018

Običaj

To veče si vozila ti. Popio sam previše pored premalo ljudi koji bi me zadržali. Po običaju. Po navici.
Bila si zahvalna što nemam novu priču koje bi se stidela. Kojom bih se hvalio.
Bila si zahvalna što voziš automatik jer možeš da me držiš za ruku dok ja besnim kroz frustracije koje se probijaju uz alkohol koji isparava. Razmišljaš da će moj bes da se pretoči u razbijanje tvog teško zarađenog ajpeda u stranoj zemlji na kraju jebene pičke materine u koju si morala da odeš. Da bi ustedela za ajped. I poslala mami da otplati kredit za kotao da se greju.
Zahvalna u kolima koje su tvom pijanom dečku dali roditelji. Ka vašem domu koji su vam dali roditelji tog pijanog kretena kog u novom napadu mržnje i frustracije nad sopstvenom nesposobnošću da stvori bilo šta za sebe, voliš. Voliš me.
Kako možeš da voliš nekoga ko živi u iluziji da je bolje umreti ubijajući manifestacije svojih suprotnosti nego negovati porodicu?
Nekoga ko bi te ostavio zbog balija, četnika i ustaša?
Kako voleti debila kom je dobrobit za svoju porodicu proizišlu iz rada za državu vredna prezira i radije će umreti pod jarmom najsurovijih privatnika?
Daleko od tebe?
Kako razgovarati sa čovekom koji članovima partija brani ulaz u dom?
Kako stajati sa čovekom na čijem pragu stoji SF/SN?

Kako me nisi izbacila iz kola do sad?

No comments:

Post a Comment

Followers

Blog Archive